Piše: Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista, iz Podgorice
„…Biće proizvedeni svojevrsni bezbolni koncentracioni logori za čitava društva, u kojima će ljudi, iako su im oduzete sve slobode, zapravo uživati u tome, jer će propagandom i ispiranjem mozga biti tako rastrojeni da neće imati nikakve želje za pobunom. Kontrola uma farmakološkim sredstvima predstavljaće konačnu revoluciju.“ (Oldos Haksli (Aldous Huxley), 1894-1963, engleski pisac i esejista; 1961.godine)
„Ništa nije nezakonito ako stotinu poslovnih ljudi odluči da to uradi.“ (Endru Jang (Andrew Jackson Young Junior), 1932, američki političar, diplomata i sveštenik)
„Eksperti se dobrovoljno nude da misle umjesto vas.“ (Bob Blek (Robert C. Black), 1951, društveni teoretičar i anarhista)
Svjetski ekonomski forum (SEF) (eng. World Economic Forum) zvanično je neprofitna organizacija, čiji je proklamovani cilj da „pomogne ekonomijama i unaprijedi svijet“. Ali, njegovi stvarni ciljevi su „vrli novi svijet“ (Oldos Haksli), bez nacionalnih država, privatnog vlasništva i bez prava ljudi da „vladaju svojom dušom i tijelom“. Osnovan je 1971.godine, sa sjedištem u Ženevi. Godišnji sastanci SEF-a se održavaju u švajcarskom gradiću Davosu. Tu se okupljaju „elitisti, globalisti i tehnokrate“, odnosno vodeći, globalistički orijentisani, poslovni ljudi, političari, intelektualci i novinari da bi raspravljali o najvažnijim tekućim svjetskim problemima. Najviše tijelo SEF-a je Osnivački odbor od 22 člana, među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler.
(SEF) je jedna od najmoćnijih svjetskih organizacija romano-germanske „univerzalne civilizacije“ („mjesto gdje krupne zvjerke idu“), odnosno organizacija „globalne elite“, grupe bogatih i moćnih pojedinaca koji djeluju naddržavno, odnosno izvan državnih granica. To je još jedna od polutajnih organizacija „zapadnih vladara iz sjenke“, koja okuplja neizabrane pojedince, kako bi odlučili o politici koju žele da sprovedu na planetarnom nivou. Te polutajne organizacije rade na principu da niko od učesnika ne smije da postavlja pitanja, niti da otkrije nikakve informacije. Detalji sa sastanaka su skriveni od javnosti.
SEF je organizacija koja pokušava da legalizuje svoj uticaj na globalnom nivou. Zvanično, na sastancima u Davosu razgovara se o pitanjima kao što su „nejednakost, klimatske promjene, međunarodna saradnja…“ U njemu su zastupljene najuticajnije osobe u medijima, politici, biznisu, nauci, tehnologiji i finansijama. Ali, njegov stvarni cilj je potpuna kontrola čovječanstva putem medija, nauke i tehnologije i preoblikovanje demokratije radi formiranja svjetske vlade.
Demokratija se doživljava kao prepreka potpunoj globalizaciji. Naime, globalisti su svjesni da ne mogu u potpunosti upravljati planetom ako „postoje demokratske procedure koje mogu na vlast dovesti one koji im se ne potčinjavaju“ (primjer Donalda Trampa).
Svjetsku vrhušku, „tajnu zapadnu vladu“, čine „gospodari istorije“ i „gospodari svjetske igre“, „svjetska zakulisa“, odnosno skup određenih monarhističkih porodica (prije svega, britanski Vindzori) i starih evropskih plemićkih porodica Italije, NJemačke i Austrije, te Vatikan, bankari i industrijalci. Oni su međusobno povezani poslovnim, porodičnim i okultnim vezama i organizovani u zatvorene lože, klubove i komisije. Predsjednici država i premijeri na Zapadu su njihove marionete koje su unajmljene da ostvaruju njihove interese.
Prema Olgi Nikolajevnoj Četverikovoj (1959, ruska naučnica, stručnjak za religiju i međunarodne odnose) i „Vatikan pokušava da ostvari moralne i tržišne imperative za dostizanje inkluzivnosti i stabilnosti kapitalizma…papa Francisko…aktivno razara katolički moral i moralnost, da bi katoličku crkvu potpuno ugradio u digitalnu civilizaciju…Čovjek će jednostavno postati biološki objekat kojim upravljaju.“
Neoliberalizam, nažalost pretežno, uobličava savremeni život. Nedovoljno ograničeno tržište (od strane javne vlasti u opštem interesu) i korporativne strukture se nameću u svim segmentima društvenog života. Britanska premijerka Margaret Tačer je svojevremeno izjavila da „ne postoji društvo“, što znači da postoje samo pojedinac, odnosno grupe pojedinaca i njihovi interesi. A jedan od rodonačelnika liberalizma, Fridrih fon Hajek (Friedrich August von Hayek, 1899-1992, austrijski ekonomista i politički filozof) je govorio:
„Ja jesam za demokratski izabrane vlade koje će biti potpuno slobodne da ne sprovode ono zbog čega su ih birači izabrali. Lično, više sam sklon liberalnoj diktaturi nego demokratskoj vladi bez liberalizma.“
Noam Čomski (Avram Noam Chomsky, 1928, američki lingvista, filozof i pisac) je kazao da „neoliberalni režim potkopava javni suverenitet pomjeranjem moći odlučivanja od nacionalnih parlamenata na virtuelni parlament kreditora i investitora, primarno organizovanih u korporativnim institucijama“.
Aleksandar Aleksandrovič Zinovjev (1922-2006, ruski filozof i sociolog) je pisao i govorio da vodeći zapadni mediji „funkcionišu disciplinovanije nego da imaju (komunistički – M.G.) Centralni komitet“.
Američki politički filozof Frensis Fukujama (Francis Fukuyama, 1952) je pogrešno označio „kraj istorije“ koji, po njemu, proizilazi iz tumačenja da je „liberalna demokratija krajnja tačka ideološkog razvoja i najviša forma vlasti koju je nemoguće prevazići“. Po njemu, liberalna demokratija nema alternativu kao „načelo svjetskog poretka u budućnosti“. A to je doživljavanje (neo)liberalizma kao političke teologije i univerzalne religije.
Klaus Švab (Klaus Schwab,1938, njemački mašinski inženjer i ekonomista) osnivač je i vječiti izvršni direktor SEF-a. U izvještaju SEF-a za 2010.godinu, pod nazivom „Globalni redizajn“, on navodi da globalizovanim svijetom najbolje može upravljati „samoizabrana koalicija multinacionalnih kompanija, vlada (uključujući i sistem UN-a) i odabranih organizacija civilnog društva“. Smatra da vlade više nijesu „pretežno dominantni akteri na svjetskoj pozornici“ i da je „došlo vrijeme za novu paradigmu aktera međunarodnog upravljanja“.
A u svom govoru na Harvardu, 2017.godine, Švab je kazao:
„Ono na što smo jako ponosni je da prodiremo u globalne kabinete vlada zemalja s našim mladim liderima SEF-a…poput kanadskog premijera (Žistena) Tridoa (Justin Trudeau, 1971)…Znam da su polovina njegovog kabineta, ili čak više od polovine… zapravo mladi globalni lideri SEF-a…To je istina u Argentini i istina je u Francuskoj, s predsjednikom – mladim globalnim vođom (Emanuel Makron – M.G.)…“
U svojoj knjizi „COVID – 19: The Great Reset“ („Veliko preuređenje“), (2020), Švab je iznio planove zakulisnih vladara iz sjenke za prelazak sadašnjeg u tzv. inkluzivni kapitalizam („inclusive capitalism“, od eng. include – obuhvatiti, uključiti…). i za oslobađanje čovjeka od privatne svojine. „Veliki reset“ je plan reorganizacije svjetske ekonomije, u skladu sa distopijskom „Agendom 2030“. Podrazumijeva da vlasnik kapitala, tobože, uzima u obzir, ne samo profit, nego i interese svih članova društva i svih socijalnih grupa. Stvarni cilj je da „gospodari novca“ postanu gospodari svijeta, te novi robovlasnički poredak, bez svojine, bez papirnog novca, sa prinudnom evidencijom i kontrolom Velikog brata.
Švab piše i: „…najveće multinacionalne kompanije će preuzeti veću društvenu odgovornost, aktivnije će se uključiti u javni život i biće odgovorne za opšte dobro.“ Jer, zalaganje zapadne megakapitalističke „elite“ je i da resursi neke države pripadaju cijelom čovječanstvu (čitaj: nadnacionalnim korporacijama).
Kenet Rogof (Kenneth Rogoff, 1953, američki ekonomista i šahovski velemajstor), bivši visoki funkcioner MMF-a i Savjeta za spoljne poslove SAD je, u svom radu „Troškovi i koristi od postepenog ukidanja papirnog novca“, napisao da je „…(papirni) novac izvor zla i mora biti uništen jer vlasti ne mogu da isprate svaki njegov korak“. A savjetnik i američke banke „Goldman Sachs“, Giljermo de la Deheza (Giullermo de la Dehesa Romero, 1941, španski pravnik, ekonomista i političar) je, još 2007.godine, napisao da „…novac treba zamijeniti elektronskim plaćanjem da bi se svaki korak mogao ispratiti“.
I sadašnja inflaciona kriza je „proizvedena“ i da bi se svijet natjerao da prihvati novu digitalnu valutu centralnih banaka. Krajnji cilj jeste stvaranje globalnog društva u kome se „sav novac centralno izdaje i kontroliše“.
Norveški političar i publicista Pol Stejgan (Pal Steigan, 1949) je napisao da Švabov plan znači „ponovno rađanje fašizma, ali u novom obliku“. To je, po njemu, neograničena diktatura finansijskog kapitala i rat za prenos moći i bogatstva.
Inkluzivni kapitalizam je, zvanično, svjetski pokret usmjeren ka stvaranju pravednijeg i ravnomjernijeg sistema raspodjele društvenog bogatstva, odnosno rešenju problema rastuće neravnomjernosti u raspodjeli dohodaka (blagostanja). Ali, suštinski, „Veliki reset“, odnosno „inkluzivni kapitalizam su „dimne zavjese“ iza kojih se skrivaju planovi globalne elite za kreiranje postkapitalizma – novog feudalizma, u cilju očuvanja i jačanja vlasti postojeće globalne elite. To bi bio robovlasnički sistem (društvo) sveopšte kontrole informacija, tokova elektronskog novca i ponašanja pojedinaca pomoću društvenih mreža.
Nadalje, u svojoj knjizi „Četvrta industrijska revolucija“ Klaus Švab piše:
„Vlade moraju da se prilagode na to da će, putem ove industrijske revolucije, vlast često prelaziti sa države na nedržavne subjekte, kao i od organizovanih ustanova na slobodne organizovane mreže cjeline…Ovlašćenja vlada bivaju ograničena djelovanjem konkurentnih centara moći, koji imaju transnacionalni, regionalni i lokalni, pa i lični karakter. Strukture mikrovlasti mogu da imaju ograničavajuće dejstvo na strukture makrovlasti, kakve su vlade savremenih država.“
I Dejvid Rokfeler je, 1999.godine, kazao da „nešto mora da zamijeni vlade, kao takve, i mislim da to najbolje može da obavi privatna vlast“.
Četvrta industrijska revolucija podrazumijava promjenu čovjekovog genoma, odnosno transhumanizaciju čovjeka. Prema Olgi Četverikovoj, direktorki Centra za istraživanje duhovne kulture u Moskvi, transhumanizam je postao najnoviji oblik „evolucionog humanizma“ i eugenike. Cilj je stvaranje „postčovjeka“ koji ima „tijelo poboljšano implantatima, bespolan je, vještački se razmnožava i ima multiplikovanu individuu (dvostruku svijest), biološku i tehnološku. Posthumano čipovano biće, sa kiborg sviješću, bilo bi integrisano u svjetsku informacionu mrežu za kontrolu čovječanstva.
Jednom riječju, čovjek bi se pretvorio u primitivnog potrošača, lišenog ljudske svijesti i savjesti, ličnog i nacionalnog identiteta. „Bivstvo se redukuje na kvantitet“ (Danilo N. Basta, 1945, pravnik, filozof i akademik SANU).
U septembru 2015.godine, 193 članice UN jednoglasno su usvojile, u suštini, distopijsku „Agendu održivog razvoja 2030“, kojom su definisale pravac usmjeravanja čovječanstva, uz obavezu da proklamovane ciljeve uključe u svoje javne politike. Temeljni stubovi „Agende 2030“ su „3 E“ (economy, ecology, equity – ekonomija, ekologija, jednakost). Posebno je naglašena važnost regionalnog teritorijalnog organizovanja kojim treba da se prevaziđe prevelika „državolikost međunarodnog poretka“.
Zbignjev Bžežinski (Zbigniew Kazimierz Brzezinski, 1928-2017, poljsko-američki politikolog i geopolitičar) je, još 1995.godine, pisao:
„Regionalizacija (dovodi)…do ostvarenja cilja i stvaranja jedne svjetske vlade. Nacionalni suverenitet nije više održiv koncept.“
Znači, regionalizacija je sredstvo globalističkih neformalnih centara moći za ukidanje suverenih nacionalnih država i nacionalnih zakonodavnih okvira. Supranacionalno pravo treba da ima dominaciju nad domaćim pravom. Planirana je i „prinudna politička unifikacija u okviru univerzalne države“. (Arnold Tojnbi (Arnold Joseph Toynbee), 1889-1975, engleski istoričar, filozof istorije i sociolog).
Inače, distopija je oblik totalitarnog društva u kome su „sabrane sve negativne tekovine savremene civilizacije“. Takvo društvo karakteriše sveopšta kontrola javnih vlasti i nepoštovanje prava i sloboda građana.
Distopijski karakter namjera SEF-a i „Agende 2030“ jasno se razotkriva iz riječi Ajde Oken (Ida Auken, 1978) poslanice u danskom parlamentu, iskazane 2016.godine:
„Dobro došli u 2030. Ne posjedujem ništa, nemam privatnost i život nikada nije bio bolji“?!
Ona je napisala i da je „kupovina daleka uspomena u gradu 2030, čiji su stanovnici otkrili čistu energiju i pozajmljuju ono što im treba na zahtjev…“ Reklo bi se, čist komunizam na djelu!
„Po planovima ultraglobalista, ljudi bez posla, koji sjede kući, dobiće bazni prihod da se ne bi bunili i biće potopljeni u virtuelnu realnost…“ (Andrej Iljič Fursov, 1951, ruski istoričar).
Jedan od glasnogovornika i ideologa globalističke agende Žak Atali (Jacques Attali, 1943, francuski ekonomista i političar i bivši predsjednik Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD)) je, još 1992.godine, u svojoj knjizi „Linija horizonta“, napisao:
„S jedne strane, postojaće privilegovane elite koje će moći da žive i da se kreću gdje žele…Nazivam ih „hipernomadi“. S druge strane, na dnu ljestvice, biće „infranomadi“, koji će biti prinuđeni da se neprestano kreću kako bi došli do hrane i krova nad glavom u podnošljivim klimatskim uslovima…LJudi će izgubiti tradicionalnu vezanost za zemlju, zajednicu, porodicu…“
Znači, stanovnici bi bili pod stalnim elektronskim nadzorom, bez osjećanja za domovinu, vjeru, pretke i, živjeli bi, isključivo, kao potrošači.
Treba se podsjetiti da je i Zbignjev Bžežinski govorio o „kontroli masa putem „ateizacije“ religije, masovnih sportskih događaja, neobuzdanih seksualnih pobuda, rok muzike i narkotika“.
Globalisti se zalažu i za „ponovnu kalibraciju (novo podešavanje, preispitivanje – M.G.) slobode govora“, odnosno „kalibraciju čitavog niza ljudskih prava koja se odvijaju na internetu…“ pod vidom tobožnje zaštite „slobode od nasilja“. To podrazumijeva neprestana ograničavanja slobode govora putem cenzure i stroge kontrole interneta, prije svega.
Planirano je i mikro upravljanje ljudskim ponašanjem, odnosno kontrola onog što mislimo, kuda idemo, što govorimo, što jedemo i što nosimo putem „individualnog praćenja ugljenikovog otiska“, pilulama koje sadrže mikročipove i vakcine, te putem cenzure, propagande i kontrole društvenih mreža. Kontrola uma (odnosno onog što osoba „vidi“ u svom umu) ostvarivala bi se i putem zvučnih talasa,.
SEF planira i kontrolu vlada, a time i država, koristeći državnike kao zombije, kontrolom njihovog uma (tzv. „mandžurijski kandidati“).
Lari Pejdž (Lawrence Larry Page, 1973, američki informatičar, saosnivač kompanije „Gugl“) jedan od osnivača „Gugl“-a, je kazao:
„LJudi stvaraju i ostavljaju ogroman broj podataka o sebi svojom pretragom i to se može iskoristiti.“
Plan ultraglobalista, u procesu „velikog resetovanja“, jeste i brzo smanjivanje broja stanovnika planete na programski minimum – 3 milijarde ljudi. Godine 2021, Roberto Čingolani, ministar za ekološku transformaciju u vladi ultraglobaliste Marija Dragija je izjavio:
„Planeta je planirana za 3 milijarde ljudi. Nas je suviše, mi smo paraziti.“
I Henri Kisindžer (njem. Heinz Alfred Kissinger, 1923) je još, kao državni sekretar, za mandata predsjednika Ričarda Niksona, sačinio „Memorandum za nacionalnu bezbjednost 200“. U njemu se, između ostalog, navodi:„…Smanjenje stanovništva, počevši od zemalja tzv. Trećeg svijeta, mora da bude primarni cilj američke spoljne politike…“.
Postoje i planovi da do 2050.godine, najmanje 4 milijarde „beskorisnih izjelica“ nestane sa Zemlje. To bi se postiglo ograničavanjem rađanja, insceniranjem epidemija svjetskih bolesti, raseljavanjem stanovništva (programiranim migracijama) i izazivanjem vještačkih nestašica vode, hrane i ljekova. Preživjeli bi bili „naviknuti na poslušnost“. Srednja klasa bi nestala, postojali bi samo gospodari i potčinjeni. Prirodna porodica, nacionalni ponos i državni identitet bili bi razoreni.
U tom cilju je (kao i radi bogaćenja megakapitalista putem tzv. farmaceutske mafije) izazvana i pandemija kovid virusom. Godine 2020. i 2021. gradovi širom svijeta su bili podvrgnuti masovnim i drastičnim zatvaranjima (eng. lockdown). SEF je kovid pandemiju doživljavao kao „priliku“, za preoblikovanje čovječanstva, odnosno za preuređenje cjelokupne strukture svijeta, radi ostvarenja društvenih i političkih interesa globalističke „elite“.
Da je tzv. inkluzivni kapitalizam samo paravan za obmanu domaće i svjetske javnosti dokaz je i kontrolisano preusmjeravanje svjetskih tokova kapitala i novca ka odabranoj grupi megakorporacija (banke i investicioni fondovi – „gospodari novca“), njihovim finansijsko – menadžerskim strukturama i akcionarima putem dividendi.
To dovodi i do povećanja jaza između bogatih i siromašnih. Prema podacima iz 2021.godine, 2.153 milijardera posjeduje bogatstvo koliko i 60 odsto Zemljana.
Globalistički politički motivisanim odlukama, od krize iz 2008.godine do dana današnjeg, Federalne rezerve SAD (FED), Banka Engleske, Evropska centralna banka (ECB) i Banka Japana i druge centralne banke država Zapada kreirale su enormne kredite („helikopterski novac“), kako bi spasavale mega finansijske institucije. Prema procjenama ekonomskih stručnjaka, do 2022.godine, u bankarske sisteme je „upumpano“ oko 25 biliona dolara kupovinom obveznica (putem „kvantitativnih olakšanja“), i otkupom sumnjivih (kontaminiranih) aktiva, poput hipotekarnih hartija od vrijednosti.
Najveće zapadne banke pozajmljivale su milijarde dolara svojim vodećim korporativnim klijentima- kompanijama. Taj novac nije korišćen za investiranje u nove proizvodne tehnologije, nego za „naduvavanje“ vrijednosti akcija tih kompanija. To je tzv. „otkup akcija“ (eng. „stock buy backs“), radi maksimalizacije njihove vrijednosti. To je dovelo do ogromnog rasta tržišne kapitalizacije (broj akcija pomnožen sa njihovom vrijednošću) i kompanija koje nijesu ostvarile nikakav profit.
Poslije osnivanja FED kao privatnog akcionarskog društva, 1913.godine, SAD ne mogu da izdaju sopstveni novac, već su prinuđene da se kod FED zadužuju za svaki dolar i da za tu uslugu plaćaju kamatu. Niko nema pravo uvida (niti pravo na reviziju) u transakcije FED-a. Megakapitalisti, preko emisionog prihoda FED-a na dolar, kao svjetske rezervne valute, prelivaju inflaciju na ostatak svijeta i prisvajaju realna bogatstva drugih zemalja.
Količina novca u opticaju, u SAD je desetak puta veća od vrijednosti BDP. Višak je plasiran u tzv. virtuelnu ekonomiju, odnosno u vrijednosno multiplikovana finansijska tržišta i rizične vrijednosne papire.
Od januara 2020.godine, FED su „upumpale“ u svjetski bankarski sistem oko devet biliona dolara, po gotovo nultim kamatnim stopama. Time je američki federalni dug porastao sa 35 odsto BDP-a na današnjih 129 odsto BDP-a.
Međutim, sada je cilj FED i drugih vodećih centralnih banaka Zapada da, po zadatku megakapitalista, „kvantitativnim zatezanjem“ i rastom kamatnih stopa drastično smanje likvidnost ekonomskih subjekata.
Cilj nije sprečavanje inflacije, nego nametanje globalne kontrole „imovine i bogatstva, bilo da se radi o nekretninama, poljoprivrednim gazdinstvima, sirovinama, industriji, pa čak i hrani i vodi“. Dolazi do dramatičnog rasta cijena hrane i goriva i njihovih programiranih nestašica. I diktat globalista za uvođenje „zelene energije“ podiže inflacionu spiralu.
Najveća brana globalizmu jeste tekuća multipolarna aktivnost Rusije i Kine, prije svega, ali i ostalih članica BRIKS-a, uz podršku nacionalnih vlada koje vode računa o interesima svojih (ubjedljivo većinskih) država i građana.
