Piše: Emilo Labudović
Šta god da sam napisao kao reakciju na aktuelna zbivanja ili razmišljanje o ovome što nam se dešava, naišlo je i nailazi na reakcije čitalaca. Naješće negativnu, jer su oni „s druge strane“ mog stanovišta uvijek budni i na mrtvoj straži, brinući se da kojim slučajem ne rasturim ovo zajedničko nam ognjište. Ponekad imam utisak da je riječ o jednom te istom „botu“, plaćenom i zaduženom da pazi i na moju sjenku, o prerušenoj Ruži Veljovoj koja je, u vrijeme onog korona – karantina, bila sveprisutna i moj redovni oponent, često na donjoj ivici građanske pristojnosti i dobrog ukusa. Ti se komentari gotovo nikad nijesu odnosili na napisano, na stav i na objašnjenje, uvijek su bili nikad dovršeni najprizemniji lični obračun sa mojom novinarskom prošlošću i sa mojom pripadnošću srpskom nacionalnom korpusu.
Nikad nijesam odgovarao, objašnjavao i pravdao sebe i svoja gledišta, smatrajući da i oni koji se sa njima, iz bilo kojeg razloga, ne slažu na to imaju neopozivo pravo. Te reakcije su mi bile najbolja i najuvjerljuvija potvrda da sam „ubo stvar“ i da sam, velikim dijelom, u pravu. Ali, od svih reagovanja na moja pisanja, najubjedljivije i najinventivnije stiglo je prije neki dan kada je „bot“, potpisan kao „dijabola“, komentarišući moj tekst „Gospodari tame“ napisao „sviraš kurcu, Labudoviću“! Vrlo jasno i precizno, a kad bolje razmislim – i vrlo pametno.
Na stranu to što mu izbor pseudonima i nije baš najpametniji jer „dijabola“ je, prema rečniku, „osoba koja je glupa, maloumna, necijenjena u društvu, koja se ne ističe intelektualnim sposobnostima, a htjela bi da se istakne“, ali stav mu je – vrhunski. Jer poslije svakog teksta, reagovanja i upozorenja i sam sam se pitao: kome i čemu!? Koga još u ovoj zemlji boli „ona stvar“ za bilo čiji stav i upozorenje? Ko još ovdje ima uvo za drugačiji glas, za suprotno mišljenje, za glas razuma? Što bi rekao naš narod: pas lanuo, vjetar odnio!
Ne bi bio neki problem, niti bi bila neka velika šteta da samo ja „tamburam“ po „istom“. Na žalost, svakim danom sve je više dokaza tog „sviranja“ kao državne politike i odnosa prema stvarnosti po principu „trla baba lan“. Na sva zvona i na mnogim frontovima ova država, najcrnogorskija od svog nastanka, spasava se od fatamorgane zvane „srpsko pitanje“. Od „srpskog pitanja“ svedenog i etiketiranog kao najezda četničke ideologije, promovisane iz vrha Srpske pravoslavne crkve, crkve „strane države“. Od Brčela do Đurevih Stupova, opkoljenih jakim policijskim snagama, kao da će Pavle Đurišić, onako bronzan, da nasrne na „partizansku“ Crnu Goru. Da ne pominjem pseće mahanje repom pred Piculom, Radmanom i Kurtijem.
A dok država „svira ku…cu“, po notama kakvih se ni Broz ne bi dosjetio, na sve strane padaju mlade glave (pa neka su i glave kriminalaca), sudski „slučajevi“ njihovih gazda zastarijevaju, Hrvati svakoga dana podižu cijenu „ulaznice“ u EU, a Kurtijevi bez zazora oružjem nasrću na državnu granicu. Ali, koga je briga za to, važno je „uhapsiti“ Pavla, a uz njega, ako bi se dalo, i Vladiku Metodija. Ta magluština kvazidržavne politike duboko u sebi skriva ekonomski sunovrat (pola milijarde evra samo za uvoz hrane), posrnulu turističku sezonu, pokajničku politiku i Pilatovo pranje ruku bivših i sadašnjih „dužnosnika“ (Milo – Duško; Jakov – Milojko…), kojevitezanje kako smijeniti Andriju… i blagoglagoljiva mantra o tome kako samo što nijesmo na ulaznim vratima EU.
Sve u svemu, draga „dijabolo“, sve je, i sam vidiš, sviranje ku…cu! Kako ovo što ti braniš, tako i ovo moje koje napadaš. S tim što od ovog mog „sviruckanja“ neće biti ni neke koristi, ni neke štete, a od ovog njihovog (i tvog) – pricijeni sam. Cijenim da, ipak, nijesi tolika „dijabola“ da ne uočavaš razliku.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
A vala ćemo dić spomenik Pavlu prije ili kasnije, po sred PG i na vr’ Lovćena! Proće i ovaj kastig! Ja nisam pročetnički orjentisam, ali baš bih vala volio u inat komitskim fašistima i primitivizmu