Piše: Kasper I

Postoje trenuci u istoriji jedne zemlje kada se ne sudi samo pojedincu, već ideji. Kada se lisice ne stavljaju samo na ruke, već na simbol promjene. Kada se poruka ne šalje jednoj osobi, već svima koji su se usudili da povjeruju da sistem može biti drugačiji.

Slika redovnog profesora, doktora nauka, privedenog uz tretman rezervisan za najokorjelije kriminalce, izazvala je mnogo više od političke polemike. Izazvala je osjećaj poniženja kod svakog onog čovjeka koji je prije nekoliko godina stao u red da glasa za promjene.

Kod svakog ko je vjerovao da će se jednom za svagda raskrstiti sa tridesetogodišnjim modelom upravljanja državom u kojem su partijske ćelije bile jače od institucija, a lojalnost važnija od znanja.

Jer, šta je zapravo poruka? Da borba protiv partijskog zapošljavanja i političke indoktrinacije u školama treba da bude kažnjiva? Da je uklanjanje partijskih sastanaka iz zbornica čin koji zaslužuje javni spektakl i senzacionalističko razvlačenje po medijima?

Da je uvođenje reda u sistem obrazovanja opasnije po državu od onih koji su je decenijama sistematski pljačkali i pustošili?

Svaki časni čovjek koji se borio za promjenu vlasti osjeća danas nelagodu. Osjeća da se ne sudi samo jednoj bivšoj funkcionerki, već ideji da je moguće demontirati hobotnicu koja je godinama gušila institucije.

Osjeća da se pokušava poslati poruka: nemojte se previše zanositi reformama, jer sistem ima duga pamćenja i još duže pipke.

Naravno, svako mora biti dostupan pravu i pravdi. Niko ne smije biti iznad zakona. Ali isto tako, zakon ne smije biti oruđe demonstracije sile.

Ako je pravda selektivna, ona prestaje biti pravda. Ako se simbolično privodi onaj ko je pokušao da prekine praksu partijskog upravljanja školama, dok mnogi koji su tri decenije upravljali državnim resursima i dalje bezbrižno šetaju, onda se javnost s pravom pita – kome se i zbog čega žuri?

Ovdje se ne radi o jednoj osobi. Radi se o dostojanstvu onih koji su vjerovali u promjene. Radi se o poruci mladima da li se isplati suprotstaviti se sistemu koji je zarobio institucije. Radi se o tome da li je borba protiv političke indoktrinacije u obrazovanju čin hrabrosti ili naivnosti.

Zato danas mnogi osjećaju isto: ako je borba za depolitizaciju škola i čišćenje sistema razlog za lisice, onda smo svi mi krivi. Ako je pokušaj da se institucije vrate građanima dovoljan za javno linčovanje, onda smo svi meta.

Jer kada se hapsi simbol promjene, ne hapsi se samo jedna osoba. Hapsi se nada.

I zato – ako je to cijena borbe za slobodne institucije, hapsite mene, hapsite nas!

(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi