Kao što sunčeva svjetlost veseli oči gledalaca, tako i kazivanje o mučenicima obasjava umove slušalaca; i kao što je nebo ukrašeno zvijezdama, tako je Crkva Božja mučenicima; i što je cvijeće u polju, to su mučenici u Crkvi. Praznovanje mučenika je oproštaj grijehova; praznovanje mučenika je lijek bolesnima, utjeha ojađenima, i izbavljenje onima što pate od nečistih duhova; praznovanje mučenika je život i zdravlje mučenikoljupcima. Veliki podvizi mučenika su svjetli vijenci svetaca, jer tela svoja dadoše na panje i sve ljepote ovoga svijeta odbaciše kao đubre, da se ne bi Hrista odrekli. Zbog toga im Gospod podari život sa bestjelesnim anđelima. Jer kada se iskonski neprijatelj roda ljudskog paštaše da ih pobijedi, on im postade uzrok da zadobiju raj: jer ne prestade tutkati ljute zveri na one pobožne u vjeri.
On i u naše vrijeme, kaže brzopisac svetiteljev Uar, opisatelj stradanja njegovog, potstače protiv stada Hristovog ljutog zvjera Likinija, kome blagočestivi car Konstantin dade svoju sestru za ženu. Jer ovaj Likinije, dobivši skiptar od nečestivog Maksimijana, i u svemu se ugledajući na njega, odmah stade divljački goniti istaknutije hrišćane. I razasla u sve gradove i krajeve svoja nečestiva naređenja, i pobi bezbrojne hrabre vojnike. On pobi četrdeset mučenika u Sevastiji, sedamdeset izvrsnih vojnika i knezova svoga dvorca, i trista ljudi iz Makedonije. A kada on svepogani vide da ogromno i nezbrojivo mnoštvo ljudi, prezirući njegova mrska naređenja, ide u smrt za vjeru, on naredi da po vojničkim pukovima i po gradovima traže i hvataju najistaknutije i najuglednije hrišćane, i samo njih primoravaju na idolopoklonstvo. Jer se nadao da će strahom prinuditi sve da ga slušaju.
U tom revnosnom traganju svuda za najistaknutijim hrišćanima, Likinije, koji je bio u Nikomidiji, saznade da je Teodor stratilat, vojvoda rimski i gradonačelnik grada Iraklije kraj Crnog Mora, hrišćanin i da mnoge obraća Hristu. A sveti Teodor beše rodom iz Evhaite, ne mnogo udaljene od grada Iraklije. Hrabar i junačan, veoma ljep i divan, mudar i pametan, izvrstan govornik, svetog Teodora nazivahu vioritor, što znači: izvor krasnorječivosti. Carevi ga postaviše za stratilata, tojest vojvodu, i dadoše mu na upravljanje grad Irakliju zbog njegove hrabrosti, koja postade naročito glasovita otkako on ubi drakona u Evhaiti.
Jer nedaleko od grada Evhaite beše jedno pusto polje, i u njemu velika provalija, i u njoj ogroman drakon, koji kad je otuda izlazio, zemlja se pod njim tresla. A kad bi izlazio, on je proždirao što sretne: čovjeka ili marvinče. Čuvši za to, hrabri vojnik Hristov sveti Teodor, koji je tada bio u puku, pođe sam, ne govoreći nikome ništa o svojoj nameri. Nosio je svoje uobičajeno oružje: mač, i imao na grudima skupocjeni krst. I govorio je u sebi: Idem da silom Hristovom izbavim svoj kraj od tog ogromnog drakona.
I kad stiže na ono polje, siđe s konja i leže na travu da se odmori. Nedaleko odatle je živjela neka blagočestiva stara žena, koja se zvala Jevsevija. Naišavši, ona ugleda vojnika Hristovog, Teodora stratilata, gdje spava. Priđe mu s velikim strahom, uhvati ga za ruku i probudi, govoreći mu: Ustani, brate, i brzo se skloni sa ovog mjesta, jer ti ne znaš za strahotu ovog mjesta, gdje je mnoge snašla ljuta smrt. Ustaj odmah, i idi svojim putem!
A česni mučenik Hristov, ustavši, reče joj: Kakva je to strahota i užas na ovom mjestu, majko? – Sluškinja Božja Jevsevija odgovori mu: Sinko, na ovom mjestu ima jedan ogroman drakon, od koga niko ne sme ovuda da prođe. Jer on svaki dan izlazi iz legala svog, pa nađe li čovjeka ili marvinče, on ubije i pojede. – A hrabri vojnik Hristov Teodor reče joj: Udalji se, majko, i stani daleko od ovog mjesta, i videćeš silu Hrista mog.
Česna starica se udalji odatle, pa se baci na zemlju plačući i govoreći: Bože hrišćanski, pomozi mu u ovaj čas! – A sveti mučenik se prekrsti i, pogledavši u nebo, reče: Gospode Isuse Hriste, divno ime, Ti si zasijao iz Očeva bića, ne odbaci molitvu moju Ti koji mi pomažeš u bitkama i daješ pobjedu nad protivnicima. Ti si i sada isti, Gospode, Isuse Hriste; pošilji mi pobjedu sa svete visine svoje, da bih pobijedio neprijatelja – drakona. Onda se okrete svome konju i reče mu kao čovjeku: Znamo Božju silu u svima, u ljudima i stoku. Zato mi i ti pomaži, – ukrepio te Hristos! – da bih pobijedio protivnika. – A konj, poslušan riječima svoga gospodara, stajaše očekujući pojavu drakona.
Tada se mučenik približi provaliji i gromko viknu drakona: Tebi govorim i naređujem imenom Gospoda našeg Isusa Hrista, koji se dobrovoljno raspeo za rod ljudski, iziđi odatle i dođi k meni! – A drakon, čuvši svetiteljev glas, krenu. A kad krenu, zatrese se zemlja na onom mjestu. Sveti Teodor se prekrsti i usede na svoga konja. Drakon se pojavi, a konj mu pritrča i stade sa sve četiri noge biti i gaziti strašnog drakona. Onda vojnik Hristov Teodor mačem probode drakona i ubi ga. I reče: Blagodarim Ti, Gospode Isuse Hriste, što si me uslišio u ovaj čas i dao mi pobjedu nad drakonom. Zatim se putem svojim mirno vrati pukovima svojim, radujući se i slaveći Boga.
Kada puče glas o tome, svi žitelji grada Evhaite, kao i iz cijele okoline, slegoše se na ono polje. I ugledavši drakona mrtva, od svetog Teodora ubijena, čudiše se, i svi vikahu: Veliki je Bog Teodorov! – I mnogo naroda, i mnoštvo vojnika povjerovaše u Hrista. I pošto se krstiše, postadoše svi jedno Hristovo stado i proslavljahu Oca i Sina i Svetoga Duha.
Sveti Teodor, živeći u gradu Irakliji, propovedaše Hrista, istinitog Boga, i mnogi se od neznabožaca obraćahu i postajahu hrišćani. Svakog dana dolazili su ljudi k svetitelju radi krštenja, i skoro sva Iraklija primi svetu vjeru. Kada za to ču nečestivi car Likinije, veoma se sniježdi. I posla iz Nikomidije, gdje je tada boravio, u grad Irakliju oficire sa vojskom da Teodora s česću dovedu k njemu.
A kad stigoše u Irakliju, sveti Teodor ih česno primi, priredi im veliku gozbu i dade im darove kao carevim ljudima. I oni pozvaše svetitelja k Likiniju, govoreći: Hajde u Nikomidiju k caru koji te želi vidjeti. On je slušao o tvojoj hrabrosti, ljepoti i mudrosti, pa mnogo želi da te vidi i obdari dostojnim darovima i odlikovanjima. A sveti Teodor im odgovori: Neka bude volja careva i vaša! Samo proveselite se danas i sutra, pa ćemo potom učiniti što valja.
Kada trećeg dana oficiri predložiše svetom Teodoru da krene na put k caru, on ne pođe, nego neke od carevih ljudi zadrža kod sebe, a druge odasla caru sa svojim pismom. U pismu je pisao caru da mu je nemoguće napuštati grad u vrijeme kada je u narodu pometnja: jer mnogi ostaviše otačke bogove i klanjaju se Hristu, i skoro cio grad se okrenuo od bogova i slavi Hrista. Stoga molim tvoju carstvenost, pisao je sveti Teodor, potrudi se i dođi ovamo, samo ponesi sa sobom velike bogove. I to iz dva razloga: prvo, da smiriš pometeni narod, i drugo, da utvrdiš drevnu vjeru u bogove prinoseći im žrtve pred cijelim narodom. Jer kada narod bude vidio nas gdje se klanjamo velikim bogovima, svi će se ugledati na nas i tako utvrditi u otačkoj vjeri.
Takvo pismo sveti Teodor napisa caru Likiniju, da ga potstakne da dođe u Irakliju. Jer svetitelj je želio da postrada u svom gradu, da bi ga osvetio svojom, za Hrista prolivenom krvlju, a i druge utvrdio u svetoj vjeri svojim junačkim mučeničkim podvigom.
Primivši stratilatovo pismo, car ga pročita i veoma se obradova. I ne časeći ni časa, on uze osam hiljada svojih vojnika, knezove i velmože, i ugledne građane nikomidijske, i radostan krenu za Irakliju, noseći sa sobom zlatne i srebrne idole velikih bogova.
Te noći, kad se svetitelj moljaše po svome običaju, imađaše viđenje: otvori se krov kuće u kojoj je on bio, i nebeska svjetlost kao veliki oganj obasja ga sišavši mu na glavu, i bi mu glas s neba koji govoraše: Ne boj se, Teodore, ja sam s tobom! – I posle tog glasa završi se viđenje. I svetitelj razumije da je već došlo vrijeme da strada za Hrista.
I radovaše se, veseleći se duhom. Čuvši pak da se car približava gradu, uđe u unutrašnju molitvenu odaju svoju i pomoli se s plačem, govoreći: Gospode Bože svemoćni, Ti ne ostavljaš one koji se uzdaju u milost Tvoju, nego ih štitiš, budi mi milostiv i zaštiti me od vražije prelesti, da ne bih pao pred protivnicima mojim i da se vrag moj ne obradovao zbog mene. Spasitelju moj, budi kraj mene u ovom podvigu, u kome želim da budem za sveto ime Tvoje. Ti me ukrepi i utvrdi, i daj mi sile da muški stojim za Tebe do krvi, i da dušu svoju položim radi ljubavi prema Tebi, kao što si i Ti, ljubeći nas, položio na krstu dušu svoju za nas.
Pošto se tako sveti Teodor sa suzama pomoli Bogu, on umi lice svoje, obuče se u svečano odjelo, uzjaha konja svog dardanskog, sa kojim je nekada ubio drakona u Evhaiti, pa sa vojskom svojom i građanima izađe u susret caru. Susrevši cara, on mu se pokloni, kao što dolikuje, pozdravljajući ga česno i govoreći: Raduje se, care, božanstveni i najmoćniji samodržče!
A car veoma ljubazno primi svetog Teodora, zagrli ga i reče: Raduje se i ti, najdivniji mladiću, hrabri vojniče, slavni stratilate, svetao kao sunce, premudri čuvaru otačkih zakona, dostojni dijademe! Jer tebi dolikuje da posle mene budeš car. – I razgovarajući ljubazno i veselo o mnogim stvarima, oni svečano uđoše u grad uz svirku i veselje.
Usred grada, na istaknutom mjestu, napravljen beše visok carski presto. Sutradan, praćen Teodorom stratilatom, dođe car u svojoj slavi, sjede na presto i stade hvaliti grad, ljude i stratilata, govoreći: Zaista, ovo mjesto zaslužuje da se nazove božjim prestolom; dolikuje da ljudi ovo mjesto zovu drugim nebom; jer je i grad velik, mnogoljudan, i ljudi pobožni i vjerni bogovima. Zaista se nigdje tako ne poštuju veliki bogovi kao ovdje; i nijedno drugo mjesto nije pogodnije i izvrsnije za služenje velikim bogovima od ovog.
Zbog toga je divni i svehrabri bog Iraklije zavolio ovo mjesto i po svome imenu nazvao ovaj grad Iraklijom. Uistini je ovo mjesto dostojno uprave tvoje, gospodine Teodore; tebi dolikuje da upravljaš ovako divnim gradom i ovakvim narodom; jer si odan bogovima, i sva ljubav tvoja upućena je njima: ti dan i noć samo to radiš, samo se o tome brineš kako da ugodiš drevnim bogovima jelinskim. Stoga i sada pokaži pred nama ljubav svoju koju imaš za njih, i prinesi im žrtve s poklonjenjem, da sav narod vidi tvoje usrđe i sazna kako si prisni poklonik velikih bogova i mio caru.
Ovo govoraše car laskajući i opsenjujući svetog Teodora. A on odgovori: Dugovječni care, neka bude volja tvoja! Samo mi daj najpre da ove moje velike, zlatne i srebrne bogove jelinske, koje si sa sobom doneo, odnesem u svoj dom i tamo im nanoć i sutra nanoć prinesem žrtve i mirise, kadove i poklonjenje. A posle toga, kad budeš naredio, ja ću im javno pred cijelim narodom prinesti žrtve.
Kad car ču to, obradova se veoma i odmah naredi da se zlatni i srebrni bogovi odnesu u dom Svetog Teodora stratilata. A nanoć, sveti Teodor ih sve poizrazbija u sitnu parčad i razdade ništima.
Posle dva dana car posla Svetom Teodoru naređenje da svoje obećanje ispuni na djelu i tog dana pred cijelim narodom prinese žrtvu bogovima. Svetitelj reče da će obećanje ispuniti, ustade i ode hitno k caru. Car i ovoga puta iziđe usred grada, sjede na svoj presto i obrati se svetitelju: Premudri Teodore, izvrsni vojvodo, poštovan i od naših prethodnika – careva! Evo, došao je dan žrtve i praznika, stoga prinesi žrtvu bogovima javno, da i ostali ljudi vide tvoje usrđe prema bogovima i nauče se da budu revnosniji prema njima i zagrejaniji za njih.
Kada car ovo reče, kapetan neki Maksencije stade pred cara i reče: Tako mi velikih bogova, danas se carstvenost tvoja prevari odnosno ovog poganog Teodora, jer ja juče vidjeh jednog prosjaka koji veselo nosi u rukama zlatnu glavu boginje Artemide, i upitah ga gdje je našao tu glavu. A on mi odgovori da mu je dao Teodor stratilat.
Čuvši to, car sav uzdrhta i dugo ćutaše u nedoumici. A svetitelj reče caru: Tako mi sile Hrista mog, istina je to, care, što ti kaza kapetan Maksencije. I ja dobro učinih što polupah tvoje bogove. Jer kada tvoji bogovi nisu mogli sebi pomoći dok sam ih ja razbijao, kako onda mogu tebi pružiti pomoć?
Čuvši takve riječi od Svetog Teodora, car Likinije zaneme i prosto beše nem i van sebe. Od velike muke on nasloni glavu na desnu ruku i satrven govori: Avaj meni! Avaj meni! Kako sam ismijan! Šta da kažem, i šta da činіm, ne znam. Ja, svemoćni car, dođoh ovom pagubnom čovjeku sa tolikim ljudima, i eto, ismijan sam od svih vražijih vojski; naročito što ovaj bednik polupa pobedonosne bogove moje i razdade ih ništima.
Svetitelj mu odgovori: Bezumni care, što se jarostiš? Ta sam vidio i shvatio silu tvojih bogova! Jer da su bili zaista bogovi, zašto onda nisu mogli pomoći sebi? Zašto se ne rasrdiše na mene kada ih lomih, niti poslaše oganj da me sažeže? Ali pošto su mrtve i nedelatne stvari, ljudske ih ruke lomiše kao zlato i srebro. Ti se, care, gneviš i uzrujavaš, a ja se rugam tvom bezumlju. Ti se jarostiš i vičeš, a ja sam hrabar i ni u šta ne smatram tvoju jarost. Ti se žalostiš, a ja se radujem zbog propasti tvojih bogova. Ti bogoborstvuješ, a ja blagosiljam. Ti huliš na istinitog Boga, a ja Ga slavim pesmama. Ti se klanjaš mrtvim bogovima, a ja se klanjam Bogu živom. Ti služiš poganom Serapisu, a ja služim čistom i neporečnom Gospodu Hristu, kog nose čisti Serafimi. Ti poštuješ mrskog Apolona, a ja poštujem Boga koji živi uvijek. Ti si ugalj trakijski, a ja knez rimski. Ti si Likinije – vještak, a ja Teodor – Božji dar. Nemoj se, dakle, care, gneviti ni jarostiti! Jer tako radeći, ti obelodanjuješ svoju unutrašnju muku. U tome si sličan magarcu i mazgi.
Tada se car Likinije još više razjari i naredi da svetitelja golog rastegnu na četiri strane i žestoko biju sirovim žilama volovskim. Vojnici bijahu mučenika nemilosrdno, mijenjajući se po tri i četiri puta. Dadoše mu 600 udaraca po leđima i 500 po trbuhu. Car mu se rugao, govoreći: Teodore, potrpi malo, dok dođe k tebi Hristos Bog tvoj, i otme te iz ruku ovih što te biju. A Svetitelj mu odgovori: Čini što činiš, i ne prestaj! Jer me ni nevolja, ni tuga, ni rane, ni mač, niti ikakvo mučenje ne mogu razdvojiti od ljubavi Hristove. Ove riječi ponovo baciše cara u strašnu jarost.
On povika: Zar još Hrista ispovedaš? I naredi da ga gvozdenim šipkama biju po leđima nemilosrdno, zatim gvozdenim grebenima strugaše telo, a buktinjama pališe i oštrim crepovima trljaše rane njegove. Mladići i dječaci digoše tetive i strelama izrešetaše lice, a iz očiju izbiše zenice. A opisivač stradanja Svetog Teodora, Uar, kaže: Vidjeh teške muke njegove i slušah unutrašnje bolne uzdahe, bacih hartiju na kojoj sam pisao i padoh s plačem pred nogama njegovim, govoreći: Blagoslovi me, gospodine, blagoslovi! reci poslednju riječ meni, sluzi tvome!
Svetitelj mu tiho reče: Uare, nemoj ostavljati posao svoj i nemoj prestati da gledaš mučenja moja, već opiši sva moja stradanja, končinu i dan moje končine. Zatim, obraćajući se Gospodu, reče: Gospode, Ti mi prije reče: Ja sam s tobom! A zašto si me sada ostavio?
Vidi, Gospode, divlje zveri me rastrgoše Tebe radi, izbiše mi zenice iz očiju, telo mi ranama izdrobiše, lice unakažiše, zube polomiše, samo gole kosti moje vise na krstu. Gospode, seti se mene koji Tebe radi visim na krstu i za Tebe podnesoh okove, oganj i klince. A sada primi duh moj, jer već odlazim iz ovog života.
Rekavši to, mučenik umuče i ništa više ne reče, jer cijelo tijelo njegovo beše iskidano. Car Likinije, misleći da je Svetitelj već umro, ostavi ga da visi na krstu.
No oko prvih petlova noću, Anđeo Gospodnji skinu ga sa krsta i satvori ga potpuno čitava i zdrava, kao što je bio ranije, i celivajući ga reče: Raduj se i krepi se blagodaću Gospoda našeg Isusa Hrista. Jer evo, s tobom je Gospod Bog. Zašto reče da te je On ostavio? Dovrši dakle tvoje podvige i dođi Gospodu da primiš venac besmrća koji ti je spremljen.
Rekavši to mučeniku, Anđeo postade nevidljiv. A sveti mučenik Teodor, blagodareći Bogu, poče pevati: Uzvišavaću Te, Bože moj, Care moj, i blagosiljaću ime Tvoje kroz sve vijekove!
Sutradan, dok se još ne beše rasvanulo, pogani car Likinije posla svoja dva kapetana, Antioha i Patrikija, rekavši im: Idite i donesite mi tijelo umrlog Teodora, da ga metnem u olovni sanduk i bacim u dubinu morsku, da ga bezumni hrišćani ne bi uzeli na neki način.
Kada se kapetani približiše mjestu gde beše krst, ugledaše krst, ali raspetog na njemu mučenika ne vidješe. Tada Antioh reče Patrikiju: Istinu govore Galilejci da je njihov Hristos vaskrsao iz mrtvih. Eto, kako mi izgleda, On vaskrse i slugu svog Teodora.
Kada Patrikije priđe još bliže krstu, on ugleda Svetog Teodora kako sedi na zemlji i hvali Boga. Uzviknu gromko: Veliki je Bog hrišćanski, i nema drugog Boga osim NJega!
Pristupiše oba kapetana svetitelju i rekoše: Molimo te, mučeniče Hristov, primi nas, jer smo i mi od ovog časa hrišćani. Tog dana poverovaše u Hrista ova dva kapetana, a sa njima još sedamdeset vojnika.
Kada se Likinije za to sazna, posla svog namjesnika Siksta i trista vojnika da pobiju sve koji su poverovali u Hrista. Ali kada oni došli i vidješe čudesa koja Sveti Teodor čini silom Hristovom, i sami poverovaše u Gospoda našeg Isusa Hrista.
Svi ljudi tog kraja, odmah se slijegaše na to mjesto i viknuše: Jedan je Bog – Bog hrišćanski! I nema drugog Boga osim NJega! Vikahu još i: Ko je mučitelj Likinije, da ga kamenjem zatrpamo? Jer nam je Bog i car – Hristos, koga Teodor pripovjeda. Nastade velika buna i metež, a mnogi vojnici i narod bili spremni proliti krv. Neko od vojnika, Leandar, sa isukanim mačem, htje da udari Svetog Teodora. Carski namjesnik Sikst dohvati Leandra, istrže mu mač iz ruku i probode ga njime. Drugi vojnik, Mirpos, htje da ubije namjesnika, ali Sveti Teodor mirno umirujući narod povika: Prestanite, mili moji! Gospod Isus Hristos bi raspet, zadržavajući Anđele da ne čine osvetu rodu ljudskom.
I zaista, Sveti Teodor brojnim molbama i savjetima uspje da utješi narod i smiri metež. Prolazeći pored zatvora, sužnji gromko dovikivahu: Smiluj se na nas, slugo Boga višnjega! Svetitelj ih riječju razreši u miru i reče: LJudi, idite u miru i sjećajte se mene!
Svi u gradu, odbacujući idolopoklonstvo, proslavljahu Hrista, jedinog Boga. Bolesnici se iscjeljivahu, demoni se izgoniše iz ljudi, jer ko bi se samo dodirnuo Svetog Teodora, ili odjeće njegove, odmah je dobijao iscjeljenje.
Nekoliko odanijih ljudi Likiniju, videći sve ovo, otrčaše i rekoše caru: Ceo grad napusti bogove, i pod uticajem Teodorovog učenja i čuda vjeruje u Hrista. Car se jako razjari i posla dželata da otseče glavu Svetom Teodoru.
Kada dželat dođe, narod opet ustade i htje da ga spreči. Svetitelj dugo odvraćaše narod od takve namjere, govoreći: Braćo i oči, nemojte vojevati sa Likinijem, jer je on sluga svog oca đavola. A meni valja već otići ka Gospodu mom Isusu Hristu.
Rekavši to, Sveti Teodor se pomoli Bogu. Posle duge molitve blagoslovi bratiju i prekrsti se. Zatim reče opisivaču Uaru: Čedo moje, potrudi se da zapišeš dan moje končine. Moje tijelo sahrani u Evhaiti na imanju mojih predaka. Kada se budeš upokojavao, ostavi zavještenje da me sahrane s moje lijeve strane.
Sveti Teodor prekloni svoju česnu glavu pod mačem i tako postrada u subotu, 8. februara, u tri časa popodne 319. godine.
Nakon njegove mučeničke smrti, sav narod ukaza mu velike počasti: sa svećama i kadionicama uzeše tijelo njegovo i položiše ga na naročitom mjestu. Ono bi svečano preneseno u Evhaitu 8. juna, gdje se i dalje dešavahu velika i bezbrojna čudesa u slavu Hrista Boga, kome sa Ocem i Sinom, amin!
(Svetigora)
