Piše: Milan Gajović
„Kad se čovek rodi, ceo svet se raduje, a samo on plače. Ali treba da živi tako da, kad umre, ceo svet plače, a samo on se raduje.“ (Sveti patrijarh Pavle, 1914-2009)
„Može li čovjek da se ne raduje videći sunce tjelesnim očima? A koliko veća radost nastaje kada čovjek unutarnjim (duhovnim) očima ugleda Sunce Pravde, Hrista. Tada se uistinu raduje anđeoskom radošću…“
„Staraj se da stekneš unutrašnji mir i hiljade ljudi oko tebe biće spašeno.“
„Ako se porodica uništi, tad će se urušiti države i izopačiti narodi.“
(Sveti Serafim Sarovski, oko 1760-1833)
Sveti Serafim Sarovski je jedan od najvećih, ne samo ruskih i srpskih, nego i svepravoslavnih i svehrišćanskih Božjih podvižnika, prozorljivaca i čudotvoraca. Njegov je zemni život čudo Gospodnje. Dobio je sveto ime i po gradu Sarovu, koji se nalazi na jugu nižnjenovgorodske oblasti, 515 kilometara istočno od Moskve.
Prepodobni otac Serafim je rođen u gradu Kursku i na krštenju je dobio ime Prohor. Otac mu se preselio u nebeski svijet još dok je bio trogodišnjak. Kao sedmogodišnjak, pao je sa zvonika nedovršenog hrama, posvećenog Svetom Sergiju Radonješkom. Ostao je nepovrijeđen, zahvaljujući milosti Božjoj.
A Božji čovjek, koji je posjedovao dar prozorljivosti, kazao je njegovoj majci „da će dijete postati veliki ugodnik Božji, jer Gospod čuva one koji su odabrani da budu NJegovi na Zemlji“.
Sa deset godina teško se razbolio i bio je na samrti. U snu mu se javila Presveta Bogorodica i prorekla mu iscjeljenje, što se i zbilo.
Još kao dječak, volio je da čita sveštene knjige kojima se napajao duhovnošću. U svojoj sedamnaestoj godini, dobivši blagoslov od majke, otišao je od kuće svoje i porodice svoje da život posveti bogougodnim djelima. Majka mu je darovala bakarni krst koji je nosio cijelog života i sa kojim se upokojio.
Starac Dositej Zatvornik, iz Kitajevske pustinje (blizu Kijeva) kazao mu je:
„Idi, čedo Božje, u Sarovsku obitelj i ostani tamo. To mjesto biće ti spasenje. Uz Božju pomoć, tamo ćeš okončati svoje zemaljsko lutanje. U Sarovu će Sveti Duh, riznica svih dobara, usmjeriti tvoju dušu ka Svjetlosti.“
Godine 1778, devetnaestogodišnji Prohor je stigao u tadašnju pustinju, gdje se pridružio monasima koji su podigli Sarovski manastir. Odmah se posvetio monaškim podvizima i izučavanju duhovnih knjiga. Bio je iskušenik skoro osam godina. U to vrijeme je patio od „vodene bolesti“ i dugo bio nepokretan. I tada je ozdravio Božjim proviđenjem.
U svojoj 28-oj godini monaški je postrižen, dobivši ime Serafim (Plameni). Serafimi su, po Svetom pismu, nebeske sile, prvorangirani angeli koji isijavaju svjetlost (plamen) oko prestola Gospodnjeg.
U manastirskom ljetopisu je ostalo zapisano da je Prepodobni dok je još bio đakon, „poslat da pokupi ostatke pšenice iz gotovo praznog ambara. Uz molitvu, koja mu nikada nije silazila sa usana,…vidio (je) da je ambar ponovo bio pun pšenice…pšenica je redovno uzimana iz ambara, ali su monasi uvijek imali dovoljno za svoje potrebe“.
Jednom je kazao:
„U vrijeme liturgije, na Veliki četvrtak,…ozarila me je Svjetlost u kojoj sam vidio Gospoda Boga našega Isusa Hrista, u slavi, kako sija neizrecivom svjetlošću, svjetlije od Sunca, okružen anđelima, arhanđelima, heruvimima i serafimima. Od crkvenih vrata, On je išao po vazduhu, zaustavio se ispred amvona (uzdignuti podijum u pravoslavnim hramovima ispred ikonostasa) i, podigavši ruke Svoje, blagoslovio one koji služe i one koji se mole. Zatim je ušao u ikonu koja se nalazi pored crkvenih dveri. Moje srce sa tada obradovalo, čisto i prosvećeno, u sladosti ljubavi prema Gospodu.“
U 35-toj godini, napustio je manastirsku obitelj i nastanio se u skromnoj drvenoj keliji, u gustoj šumi na obali rijeke Sarovke, oko 5 kilometara daleko od manastira.
Niko od monaške braće koji su povremeno dolazili nije mogao da izdrži njegovo podvižništvo, pa je Sveti Serafim ostajao sam sa Bogom.
Dok je, teško povrijeđen u razbojničkom napadu, ležao u manastiru, u snu mu se ponovo javila Presveta Bogorodica, sa svetim apostolima Jovanom Bogoslovom i Petrom i kazala:
„Ovaj je od roda Moga!“
Kada se probudio, Sveti Serafim je ustao iz postelje i odbio dalje liječenje kao nepotrebno. Razbojnicima je oprostio i nije dozvolio da budu kažnjeni, ali je nedugo potom požar spalio njihove kuće.
Velikom snagom duha i uzvišenošću duhovnog smirenja i divlje zvijeri je činio poslušnim. Viđali su ga kako hrani medveda kao da je dresiran.
Jednom, upitan šta je cilj našega zemnoga života, odgovorio je:
„Vraćanje u naručje Oca Nebeskog.“
Godine 1807, Prepodobni otac Serafim se predao podvigu močalništva (ćutanja i molitvenog tihovanja). Skoro tri godine je proveo u potpunom ćutanju, ne progovorivši ni sa kim nijednu jedinu riječ. Govorio je: „Zbog ćutanja se nikad niko nije pokajao.“
Hiljadu dana i hiljadu noći je prestajao na dva kamena, silazeći samo da uzme hranu. Jedan je bio kod njegove kelije, a drugi u gustoj borovoj šumi. Od jutra do mraka je stajao na kamenu pored kelije. A kad sunce zađe, prelazio bi na kamen u šumi i na njemu stajao čitavu noć do zore, sa rukama podignutim ka nebu. Tako je podnosio zimski mraz, jesenju kišu i ljetnju žegu.
Svoje tijelo, a posebno noge, doveo je do potpune iscrpljenosti. Zato se zauvijek morao oprostiti od života u pustinji i vratiti u manastir, 1810.godine. U manastiru se Prepodobni zatvorio u keliju i godinama nije nigdje izlazio. U njegovoj keliji nalazili su se samo ikona pred kojom je treperilo kandilo, naramak drva pored peći koja se nikad nije ložila i panj koji je služio kao stolica. Vrijeme je provodio povijen u molitvi i u čitanju jevanđelskih svetih knjiga.
„Poslije deset godina zatvorništva, umudren opitom pustinjožiteljstva, osjenjen darovima blagodati, podvižnik je, prosvećenog razuma, ponovo otvorio svoja usta.“
U to vrijeme, ponovo mu se ukazala Mati Božja, u pratnji prepodobnih pustinjožitelja i zapovijedila mu da prima one koji su čekali njegovu pomoć i da ih poučava svojim savjetima. Od tada je svakodnevno primao posjetioce, od jutra do mraka, blagosiljao ih i davao im spasonosni savjet i pouku. Prepodobni otac Serafim se svakome obraćao sa „Radosti moja“.
Počeo je da, kao starac – monah, služi spasenju mnogih duša koje su od njega tražile živu blagodatnu, ljekovitu riječ. Starac, u ruskom pravoslavnom svijetu, nije samo star čovjek ili starešina, već i „stari monah kome je dodijeljeno poslušanje da služi ljudima i da upućuje njihove duše spasenju, da im daje utjehu i duhovne savjete“.
U to vrijeme, oca Serafima je poštovala sva Rusija. Glas o njemu i njegovim Božjim blagodatima širio se nadaleko. Iscjeljivao je bolesne, spasavao od smrti, najavljivao buduće događaje kako bi se izbjegla pojedinačna i kolektivna stradanja…
Jedan monah je upitao oca Serafima:
-Zašto učiš ljude?
Sveti je odgovorio:
-Ja slijedim učenje Crkve koja pjeva: “Ne skrivaj riječi Božje, nego objavljuj NJegova čudesa“…Kada bi ti znao kakva radost i kakva sladost očekuje dušu pravednika na Nebu, odlučio bi da sve nevolje u životu podnosiš sa zahvalnošću…“
Po brojnim svjedočenjima, „iako je tijelo Prepodobnog bilo potpuno iscrpljeno, a njegove noge kao drvene i zagnojene od rana, oživotvoravan silom Duha, on je uvijek izgledao čio i veseo“. Govorio je da „veselost nije grijeh, jer je prijatno Gospodu da svaki čovjek ima radost u srcu“.
Prema svjedočenju monahinje Divjejevskog manastira, koji je otac Serafim podigao, uoči NJegovog preseljenja u Carstvo Nebesko, „najednom je nastao šum nalik vjetru, pojavila se blještava svjetlost, čulo se pojanje. Starčeva kelija kao da se proširila, svjetlost je bila jača od Sunca…Preselio se u Carstvo Nebesko uz pojanje vaskršnje pjesme „Voskrsenje Hristovo vidjevše“…, klečeći na koljenima, u molitvenom položaju, pred ikonom Majke Božje „Umiljenje“.“
Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve, 1903.godine, proglasio je novog molitvenika pred Gospodom, Prepodobnog Svetog Serafima Sarovskog Čudotvorca. Srpska pravoslavna crkva ga proslavlja 15.januara po novom kalendaru. NJegove mošti se nalaze u manastiru Divjejevo blizu Sarova.
Svojim zemnim oboženjem prepodobni otac Serafim zaslužio je da mu Gospod otvori Nebesne Dveri i podari sposobnost predskazanja budućih događaja.
Sveti je duhovnim očima vidio veliko stradanije Rusa i Ruske zemlje, kao i golgotu Ruske pravoslavne crkve, ali i njihovo Vaskrsenje i pobjedu u ratu sa Zapadom.
„…Gospod…neće dozvoliti razrušenje zemlje Ruske i zato što će se u njoj jedino sačuvati Pravoslavlje i blagočašće hrišćansko…Rusija će uvijek biti slavna i neprijateljima strašna i nepobjediva, imajući vjeru i pobožnost i vrata pakla neće je nadvladati. Gospod će pomilovati Rusiju i povesti je putem stradanja ka velikoj slavi…“
Slava Tebi i hvala, Sveti Oče Serafime, arhangelski štitu ruskog i srpskog naroda!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
