Ovi milosrdni i divni svetitelji nijesu bili braća po krvi, ali su bili braća po duhu.
Kир je najprije živio u Aleksandriji i kao ljekar liječio ljude i silom Hristovom i fizičkim lijekovima. Saznavši da bolesti najviše pogađaju ljude zbog grijeha, uvijek je upućivao bolesnike da pokajanjem i molitvom očiste dušu od grijeha, kako bi kroz to povratili i tjelesno zdravlje.
Kada nastade Dioklecijanovo progonstvo hrišćana, Kir se udalji u Arabiju gdje primi monaški čin. No, kao što je bio poznat u Aleksandriji, tako se pročuo i u Arabiji, te su i tamo ljudi pribjegavali njegovoj pomoći. Čuvši za Kira, Jovan, tada rimski oficir u Edesi, dođe u Arabiju da ga vidi. Vidjevši se, zavoliše se kao brat brata i ostadoše zajedno da se podvizavaju.
U to vrijeme mučitelji su istjerivali i zlostavljali neku Atanasiju hrišćanku sa tri kćeri u gradu Kanopu. Čuvši za to, Kir i Jovan dođoše u Kanop da ohrabre majku i kćerke, da ne otpadnu od vjere. I zaista, zahvaljujući savjetima ovih svetitelja, Atanasija pretrpi sva mučenja i zajedno sa kćerkama bi pogubljena za Hrista. Kćerke Atanasijine zvale su se: sveta Teoktista od petnaest godina, Teodotija od trinaest i Evdokija od jedanaest godina.
Tada mučitelji uhvatiše Kira i Jovana, i nakon mučenja i tamnovanja, mačem ih posekoše 311. godine.
Bezbrojna čuda učiniše ovi sveti mučenici i za života i po smrti. Njihove mošti prenesene su u vrijeme cara Arkadija u Rim. Oni se prizivaju u pomoć naročito pri nesanici, osvećenju vode i jeloosvećenju (vidi 28. jun).
Tropар (glas 5):
Čudesa svetih Tvojih mučenika, darovao si nam kao stenu neoborivu, Hriste Bože: Njihovim molitvama razori savjete zlorječivih i osnaži žezal carstva, kao Jedini Blag i Čovjekoljubac.
