Vojislav Ilić značajan je pjesnik srpske književnosti, jedan od začetnika realizma u srpskoj poeziji koji je spremno raskrstio s dotadašnjim romantizmom. Sin je pjesnika Jovana Ilića, rođen 14. aprila 1862. godine u Beogradu.
Još od djetinjstva bio je jako bolešljiv. Nije volio školu niti je mario za učenje, pa je već u trećem razredu gimnazije napustio školovanje i to zbog slabog uspjeha u školi. Ipak, već je tada počeo da se zanima za književnost i politiku, pa je sam odlučio da odlazi na predavanja u Velikoj školi.
Aktivno je učestvovao u politici, kao i ostala studentska omladina, iako on nije zvanično bio student, niti je polagao ispite. Ipak, na taj način je sticao kakvo-takvo obrazovanje.
Kako je svoj boemski staž gradio po kafanama, Vojislav je tako i upoznao pozorišnu glumicu Zoru, ćerku bračnog glumačkog para Kolarević. Ta prva ljubav iznjedrila je nekoliko ljubavnih pjesama, ali ubrzo pošto se udala za drugog Vojislav je zaboravlja. Budući da mu je otac bio važan pjesnik i književnik, njihov dom bio je mjesto okupljanja mnogih književnika i važnih ljudi iz kulturno-umjetničkog društva.
To je takođe bio važan dio obrazovanja Vojislava Ilića. Na takvim druženjima upoznao je Đuru Jakšića i bili su veoma dobri prijatelji. Vojislav je nakon Đurine smrti oženio njegovu ćerku Tijanu. 1883. godine su se vjenčali, a ubrzo dobili i dvoje djece. Njihova sreća nije dugo trajala jer im djeca umiru nakon dvije godine života, a Vojislava je zadesila sudbina Jovana Jovanovića Zmaja, da mu nakon toga umre i mlada žena.
Skrhani tugom Vojislav i Tijanina sestra, Mileva, nisu ni primijetili da su se zbližili. Kako je čitava porodica bila protiv ovakve veze, Milevu udaju za drugoga i njihova ljubav zauvijek je prekinuta njenom smrću u 21. godini života. Pjesnik se tada potpuno okreće kafani i pokušava da ugasi tugu koju je tako mlad iskusio. Iz straha njegov otac, Jovan, odlučuje da ga ponovo oženi Zorkom Filipović.
Njihovo vjenčanje je zapamćeno kao veoma veselo, kao i po incidentu Vojislava sa nemačkim žandarima koji mu nisu povjerovali da se ponovo ženi i zbog toga dobili šamar, a mladi Vojislav nakon toga uhapšen. Ali to ga nije spriječilo da se te 1888. godine ponovo oženi. Pet godina su živjeli u srećnom braku koji prekida iznenadna Ilićeva smrt, tuberkuloza ga je odnijela u 34. godini života. Za sobom je ostavio ženu i ćerku Svetlanu.
Godine 1885. Ilić je dobrovoljno otišao u rat. Nakon toga radio je razne poslove, mijenjao službu i zato često živio u oskudici. Radio je kao korektor u Državnoj štampariji, bio je učitelj u školi, pisar u ministarstvu i vicekonzul u Prištini.
Uz to, živio je i boemskim životom, pa je mnogo vremena provodio u kafanama, što je bitno uticalo na njegovo krhko zdravlje. Njegova politička ubjeđenja dovela su ga do progonstva, što je do kraja uništilo njegovo zdravlje, zbog čega je veoma mlad i umro.
Zbog rane smrti, Ilić nije imao dug stvaralački vijek. U samo petnaest godina pisanja, uspio je da objavi tri zbirke pjesama. Mnoge pjesme nijesu mu ni završile u zbirkama, već su bile objavljivane u raznim časopisima ili zaostale u neobjavljenim rukopisima. Pokušavao je da piše i prozu, ali u toj namjeri nikada nije bio toliko uspješan koliko u poeziji.
Od proze mu je ostalo zapamćeno tek nekoliko djela, među kojima je rasprava po pitanju Šekspira i Bakona, jedan veliki politički govor i nekoliko književnih članaka.
Pjesničke zbirke objavljene su mu 1887, 1889. i 1892. godine, a neke od najpoznatijih pjesama su „Himna vekova“, „Bahus i Kupidon“, „Sivo, sumorno nebo“, „Jutro na Hisaru kod Leskovca“, „Kleon i njegov učenik“, „Na Vardaru“ i druge.
Vojislav Ilić preminuo je u Beogradu 1894. godine u 33. godini života.
(poezija.info)
