Piše: Mitar Šušić. funkcioner Prave Crne Gore
Iako smo, kao društvo, sa nestrpljenjem dočekali kraj višedecenijke vladavine komunističke partije i njenih izdanaka, iako su naše oči, pune povjerenja i radosti, bile slijepe na anomalije koje od starta karakterišu ponašanje novih zvaničnika izvršne vlasti, poslednja dešavanja konačno nam skidaju mrenu sa očiju i daju za pravo da budemo, malo je reći – razočarani.
Potpuno je izigrana volja građana na izborima, usled čega su se u vlasti našli pojedinci koji su nam, opet: mladi, lijepi i pre-pametni, servirani kao ekspertska rješenja vremešnog premijera za duhovni i ekonomski preporod Crne Gore.
I vjerovali smo. Dali smo šansu, iako su nam se, tako naivnima, neki malo iskusniji smješkali i upozoravali da je po srijedi još jedna prevara, ovog puta licemjerno i farisejski sakrivena iza pseudo-religijskih floskula i, narodu bliskog, kafanskog rječnika.
Nažalost, sada možemo konstatovati: doprinos premijera Krivokapića podjelama u srpskom narodu je nemjerljivo veći nego doprinos DPS-a. Prethodna vlast je na SPC i srpski narod u Crnoj Gori krenula đonom i otvoreno , tako da je svako mogao da vidi njene namjere. Od takvog pristupa nije se ni trebalo previše plašiti i on je, na posredan način, doprinio jačanju i buđenju nacionalne i patriotske svijesti srpskog naroda.
Sa druge strane, gospodin Krivokapić, u znanju ili ne, aktivno i „po dubini“ dijeli narod, uvlačeći u tu podjelu i SPC, koja je do sada uspijevala da odoli i komunizmu, i ratu, i tranziciji, ali izgleda ne i pobožnom premijeru, koji koristi njene vladike kao reklamu za lokalne izbore, a javno postavlja ultimatume Patrijarhu i Saboru.
Skaradno je izgledalo miješanje premijera koji u „ime vjernog naroda“ javno ucjenjuje Sabor SPC da za mitropolita izabere lice koje je on odabrao, pokazujući na taj način da niti poštuje SPC i vladike, niti svoju funkciju i Ustav, niti građane.
Koji vjerni narod je premijer predstavljao?
Sa kojim legitimitetom je, u pratnji svojih omiljenih pripravnika-ministara, čiji resori nemaju nikakve veze sa temeljnim ugovorom i izborom Mitropolita, otišao u Beograd i svoje projekcije predstavio kao otkrovenje?
Iznevjerena obećanja, na koja nas je premijer navikao u kratkom roku, mogu se katkad političarima i oprostiti. Međutim, sakrivanje iza crkve, a rad protiv crkve, dolazak na vlast na krilima srpskog naroda, a rad na produbljivanju podjela u tom narodu, moraju zapitati svakog od nas, a posebno naše predstavnike u Parlamentu – dokle?
