Supruga političara: E ova NAŠA je najljepša!

Piše: Kasper I

Priča o moralu u politici uvijek se lomi na istom mjestu – ne na onome šta se desilo, nego kada i kome. Moral, taj elastični pojam, u javnom životu funkcioniše kao sezonska garderoba: nosi se kad je potreban, skida kad postane tijesan.

Italija je, recimo, imala Ilonu Staller, poznatiju kao Ćićolinu — ženu čije je tijelo bilo javno prije nego što su to postali njeni politički stavovi. Dok su drugi karijere gradili iza zatvorenih vrata, ona je sve iznijela na sto: porno-filmove, intervjue bez srama i biografiju bez napomena. Nije tražila sažaljenje, niti je obećavala čednost.

I tek tada, potpuno „razgolićena“ pred javnošću, ušla je u parlament. Građani su glasali znajući sve — bez izgovora.

Postoje određene informacije, da je, dok je bila članica parlamenta a prije početka rata u Zalivu ponudila da ima seks sa iračkim liderom Sadamom Huseinom u zamjenu za mir u regionu.

I sad dolazimo do pitanja koje se u ovoj zemlji izgovara samo šapatom, jer previše boli kad se kaže naglas: šta je veća prevara građana — da im otvoreno pokažeš ko si, ili da ih godinama držiš u zabludi dok prodaješ priču o porodičnim vrijednostima, naciji i poštenju?

Da li je nemoral imati prošlost, ili je nemoral lagati sadašnjost? Jer ovdje problem nikad nije bio grijeh. Problem je što se licemjerje tako dugo predstavljalo kao moralna nadmoć.

Ćićolina nije obmanjivala sistem. Sistem je svjesno prihvatio nju. Kod nas je, međutim, praksa obrnuta: prvo funkcija, moralna propovijed poslije, a istina — kad iscuri.

I tada se ne osuđuje čin, nego tajming; ne pada se zbog morala, nego zbog snimka. Problem nije šta se desilo, već ko je pustio materijal i u kom trenutku.

Postoji i ona urbana priča iz Podgorice; Legenda kaže, da je na jednom svečanom prijemu gospođa, supruga uglednog političara, navodno kroz smijeh i blagi sarkazam izgovorila onu legendarnu rečenicu koja se brzinom svjetlosti proširila među okupljenima i ostala do današnjih dana – “E ova naša je najljepša.” To se odnosilo na situaciju da su na prijemu bile zajedno i supruge političara i njihove ljubavnice.

Taj ženski glas, pun šarma i ironije, ostao je kao metafora za sve one trenutke kada se privatno i javno sudaraju na najneugodniji mogući način u očima javnosti.

Jer Crna Gora već odavno ne vodi rasprave o moralu, nego o montaži. O tome ko je koga uvukao u kabinet, ko je koga zaposlio, ko je čiji „savjetnik“, a ko čija privatna projekcija u nastavcima.

Kvazi brakovi, stvarne afere, ljubavnice pretvorene u politički kadar i intimni snimci kao sredstvo političkog rata — sve to staje pod jednu logiku: nije grijeh, nego greška u distribuciji.

Na kraju, sve se svede na dvije rečenice koje savršeno opisuju politički moral.

Prva je ona filmska, sirova i brutalno iskrena: „I tata bi, sine.“ Jer apetiti ne nestaju sa funkcijom, samo dobiju pokriće.

A druga je tiša, gotovo poetska, iz naroda ali jednako porazna: „Volim i ja nerandže, no trpim.“ Trpi se zbog rejtinga, zbog partije, zbog slike u javnosti — dok se privatno živi do poslednjeg (iz)daha.

I zato ovdje niko ne pada zbog nemorala. Pada se zbog „curenja“. Ne smeta što se živi dvostruki život — smeta što je neko pustio snimak bez dozvole. A publika? Publika se, po starom dobrom običaju, i dalje pravi iznenađena.

Na kraju krajeva, kod nas se ne mjeri moral, nego „izdržljivost“. Ne pita se da li je neko „pao“, nego može li još da „stoji“.

A neki „stoje“ decenijama — kao „afrička šljiva“ političke scene: podnosi udarce, preživljava afere, regeneriše se poslije svakog skandala. A moral nije kriterijum, već reklama.

I dok god „radi“, zna se — nikad ne pada!

(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)