Piše: Dragoslav Bokan
Nestankom Srpstva (kao dominantne ideje) iz jugoslovenskog društva, došlo je do potpune dezorijentisanosti i među mnogim našim patriotskim intelektualcima.
I to tako traje već dugo, dugo…
A evo u čemu su suštinske greške u razmišljanju onih među nama koji se ponašaju kao da smo u „zlatnom dobu Nemanjića“, a ne u paklu antihrišćanske Evrope s kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog veka – pa onda danonoćno drže lekcije svima koji, po njima, nisu „dovoljno jaki“ Srbi, ni „dovoljno pravoslavni“ hrišćani!
Pre svega, pokazuje se, uvek iznova, tvrdoglava osobina onih koji se ne obaziru na okolnosti u kojima se nalazimo i umesto „optimalnog“ (realno mogućeg) traže „idealno“ (ono nemoguće).
Pa bi zato svi ovakvi „tvrdi Srbi“ morali da pripaze da ne budu previše strogi i zahtevni u odnosu na svoje malo manje nacionalno osvešćene sunarodnike. Moraju da budu blaži i mnogo trpeljiviji prema našim sugrađanima
Inače će sve unapred propasti i nećemo se pomeriti s mesta (zamrznuti u vremenu i porazu).
Isto tako je i kad je reč o Crkvi i njenim srpskim vernicima.
Na mestu gde pseudo-monaški orijentisani laici koriste nerealne i osuđujuće kriterijume – i prema svom patrijarhu i prema kompletnoj crkvenoj jerarhiji, a kamoli prema onim drugim „slabovercima“ („sitnoj boraniji“ po njihovom mišljenju).
I onda se, očas posla, takvi pseudo-ziloti pretvaraju u prave sektaše, organizovane u jeretičkim para-sinagogama oko ražalovanih monaha i bivših vladika SPC, odakle po ceo dan sude i mršte se iz sve snage na sve nas.
Oni tako praktično dezertiraju iz svoje istinske Crkve, one u kojoj su kršteni i koju bezobzirno osuđuju, pa postaju neuporedivo gori i mnogo štetniji za nju od svih ovdašnjih ateista, liberala i agnostika zajedno.
Put u pakao im je popločan (njihovim pravim ili navodnim) „dobrim namerama“, koje, opet, ničim ne smanjuju ogromnu odgovornost ovih siktavih, moralističkih mračnjaka…
I tako – hteli, ne hteli – idemo u istom stroju (ali u ozbiljnom raskoraku) sa ovakvim „hiper-Srbendama“ i „super-pravoslavcima“, koji nas onemogućavaju u normalnom funkcionisanju, unapred uništavajući srpsko saborno zajedništvo.
Oni „glume ludilo“, kako bi to rekli klinci, i sve što nije po njihovim željama i snovima je, automatski: „jeres“ i „izdaja“. Nema tu prostora za neophodni dribling i eskivažu, slobodnu radoznalost i često prolazne trenutke slabosti (malodušnosti i sumnje), kroz koje su prošli i prolaze neki od najvećih srpskih rodoljuba i duhovnika iz naše istorije…
Ta mračna ekipa tobože „savršenih“, projektuje na druge ono što su, u stvari, oni sami.
Jer ako neko ruši mogućnost slobodnog mišljenja i vešte strategije (gde se neprijatelju ne odaju odmah, kao na ispovesti, naše stvarne namere), šta je on nego upropastitelj šanse za bolje dane i popravak stanja stvari?
Oni se uvek obraćaju nekako nadmeno i „sa visine“ svim najvažnijim ličnostima naše državne i crkvene jerarhije, držeći im preteće lekcije i tražeći od njih „da im se izvinu“ i „odmah daju ostavke“ (a, čak, i u tom slučaju bi, po njihovoj „viziji“, zaslužili surovu i neizbežnu kaznu, još ovde na zemlji). I tako doslovno teraju svoje državne vođe da ih zgaze i progone, te srpsko sveštenstvo da ih se trajno kloni.
Pa se oni onda čude i žale što ih srpska država i Crkva s punim pravom smatraju unutrašnjim neprijateljima (svesnim i nesvesnim, kako kad i kako kod koga) i kobnim provodnikom kroz koji već dugi niz godina i, nažalost, uspešno, deluju svi naši najgori neprijatelji.
Ovi razjareni mrzitelji su nepovratno utonuli u duboku ličnu mržnji prema srpskom patrijarhu (nekada Germanu, pa Irineju, a sada Porfiriju; a nisu bili preterano milostivi ni prema „ekumenisti Pavlu“) i, posebno – prema predsedniku Vučiću, glavnom cilju njihove razjarene mržnje.
A takva i tolika mržnja nikada nije dotakla, svojim paklenim plamenovima, ni najvećeg srpskog krvoloka Tita, niti sve one njegove bezbrojne ulizice, saradnike i dželate, a o verskim vođama drugih religija i da ne govorimo.
Samo Vučić i samo srpski patrijarh su one večne, žive mete ovim suludim ekstremistima.
Ti ekstremni protivnici sopstvene države i Crkve su Kaini svim srpskim Aveljima, i Jude i mračne senke svakom srpskom (duhovnom i državnom) vođi i pastiru.
Uz njih nijedan normalan srpski mladić i devojka ne mogu da, početnički polako i sa logičnom zadrškom, priđu srpstvu i pravoslavlju, jer će biti odbačeni, omalovaženi i ismejani od Izabranih i Pravovernih, jedinih Nadležnih za određenje „ko jeste, a ko nije“ – dovoljno vredan da bude pravoslavni Srbin i branilac naših nacionalnih interesa.
Ako oni, recimo, kažu da je neki pripadnik Žandarmerije ili srpski veteran iz otadžbinskih ratova devedesetih – „prodana duša“ i „režimski plaćenik“, to valjda znači da su ove samozvane sudije tobože „korisniji Srbiji“ i „spremniji za njenu odbranu“ od ovih realno dokazanih i za dalju borbu i te kako spremnih optuženika.
A nisu. Niti će to ikada biti.
I kad oni krenu da optužuju patrijarha, vladike, monahe i sveštenike Srpske Pravoslavne Crkve da, navodno, „nisu pravoverni“, niti prava čeda naših srednjovekovnih duhovnika, kao i da su „trojanski konji rimskog pape“, to onda treba, valjda, da znači da su svi ti njihovi oštri kritičari – molitveno spremniji, jevanđelski nadahnutiji i, uopšte, bolji ljudi i hrišćani nego sva naša autentična „Hristova vojska“ (sa blagoslovom Svetog Duha na sebi). I da više ovde ni ne postoji nikakva hijerarhija, jer svaki slučajni prolaznik može da drži lekciju kome god poželi.
Pa da li ovo nihilističko, sramno i revolucionarno rušenje tradicionalnog poštovanja prema institucijama i činovima u srpskoj vojsci, državi i Crkvi može i sme da se smatra „patriotizmom“ i „pravovernošću“?! I gde nas to vodi, osim u ambis i totalnu propast?!!
Nijedan normalan rodoljubivi skup u Srbiji više ne može da se održi, a da tu ne budu bučno prisutni i ovi otrovni autošovinisti sa srpskim oznakama, ta jeziva „šesta kolona“, sigurno najgori proizvod post-petooktobarskom vremena (gori i od „Otpora“ i „Kanvasa“, novog „SKOJ-a“ ili ozloglašenih gej-aktivista)!
Oni tako parazitski troše svoj paralelni život, pokušavajući da u svoj karavan ludila uvedu i neke od naših najtalentovanijih i najobrazovanijih intelektualaca.
I, nažalost, često uspevaju u tome, jer se maskiraju u čitave ulične „pokretne ikonostase“ i zavetne srpske parole, i onda tako nalaze svoje žrtve i sve te lukavo prevarene (buduće) „saborce“.
Oni su – a to ozbiljno mislim – najveći i najpogubniji neprijatelji naše Otadžbine i Crkve, srpske države i naroda. Gori od svih „UČK“ šiptara, ustaša i mudžahedina, bezbožnika i globalista, javnih američkih, britanskih agenata, travestita i drugosrbijanaca. Praktično je to baš i jedino tako.
Zato što ovakvi sablasni likovi danonoćno truju našu nacionalnu i duhovnu atmosferu i podlo ratuju protiv srpske Crkve i naše, sa svih strana napadnute države!
I to mora da se konačno javno kaže, izgovori i napiše!
Jer je to možda i najvažnija, a sigurno najteža naša bitka..
(IN4S)
