STRANAC (OD MONAHA DO VLADIKE) U ŠUMI

Piše Perica Đaković

Kao što sam obećao direktorici Herceg Festa gospođi Tanji Ateljević, čestitajući njoj i njenom timu na uspješno organizovanoj književnoj večeri, predstavljanju knjige episkopa Grigorija „Stranac u šumi“, na tehničkoj realizaciji i rekordnoj posjeti u Kući Iva Andrića koja će teško biti prevaziđena, da ću o samoj promociji i knjizi više reći kad pročitam knjigu, eto to ovom prilikom i činim. Dakle, još jednom sve čestitke za uspješnu organizaciju, a sada o onome što sam obećao, a o čemu sam dugo razmišljao da li je vrijedno i da li treba se oglasiti. Ali obećanje je obećanje i riječ je riječ.

Dakle, što se tiče same knjige „Stranac u šumi“ moram priznati da sam je sa pažnjom pročitao i to što bi se reklo u dahu, a što najbolje potvrđuje, kao i u slučaju prethodne njegove knjige, da je gospodin Durić nadaren pisac za ovu vrstu beletristike, jer kako drugačije reći za nešto što pročitate u dahu. Možda sam je ja pročitao tako jer sam u njenom sadržaju, gdje autor govori autobiografski o jednom periodu svoga monaškog života provedenog u Ostrogu i dijelom u trebinjskom manastiru Tvrdoš, prepoznao neki period meni znan kao i ljude koji se u njoj pominju.

O samoj knjizi iz svog skromnog čitalačkog, pa i ponešto, autorskog znanja, mogu izreći pohvalne riječi slažući se sa od mene boljim i kompentetnijim književnim kritičarima koji su se o ovoj knjizi već na svoj stručni način oglasili. Knjigu svakako preporučujem za čitanje jer će svako izvući svoj zaključak, a ona će sigurno doživjeti zvanje bestselera zbog prije svega lične popularnosti koju proživljava i sam njen autor, a što privlači i veliku posjetu, koja više liči na nastupe pjevačkih zvjezda i starleta na crvenom tepihu nego na književne večeri kojima skoro svi prisustvujemo, izuzev nekih rijetkih kao što je bila na primjer promocija „Moračkog jasnovidca“ u Beogradu, Matici srpskoj u Novom Sadu, ili na Kosmetu, ili kao što su pojedina predavanja oca Gojka Perovića kada se tražilo mjesto za stajanje.

Takvo je interesovanje vladalo i za gostovanje vladike u kući našeg jedinog nobelovca u Herceg Novom. Ne mali prostor ispunjen do posljednjeg mjesta, pa čak i više od toga, ali su vrijedni organizatori se potrudili da pronađu svakom mjesta. Što se same promocije, odnosno večeri tiče neki su je doživjeli i napustili sa oduševljenjem, a nekima je ostala određena doza gorčine, ili bolje reći nejasnoće šta je htio dr Grigorije Durić sa njom da postigne te noći. To on najbolje sam zna, ali što se mene lično tiče, ovaj događaj sam napustio malo isprazan, ne oduševljen kao u slučaju prethodne njegove promocije na istom ovom mjestu. Lično, malo mi je zasmetalo, pa čak i djelovalo pomalo degutantno što je autor na ovo veče pozvao, po mom sudu odličnog pisca iz Hrvatske Anta Tomića i to na dan kada njegovi sunarodnici slave „Oluju“ kao dan njihove velike pobjede. Kažem malo degutantno da sam Ante, koga inače rado čitam ne zato što je inače prepoznatljiv kao antirežimski čovjek kod Hrvata, pozivate na promociju da „pljuje“ po svojima u drugoj državi. Mislim da je bilo bolje zvati ga u nekom drugom terminu, jer sve što je rekao u Kući Andrića sa njim se složila većina prisutnih.

Što se tiče drugog govornika, dramskog pisca Siniše Kovačevića zasmetao je, malo, njegov stav ranijeg političara u pokušaju, inače bez dileme odličnog pisca, da govoreći o nacionalizmu prihvata da je to pozitivno kada su u pitanju Francuzi, Njemci, Italijani (gdje sada djelimično živi), a što po meni je takođe normalno, ali ne i njegov stav o njegovom narodu, odnosno kako reče da čovjek najviše treba da voli majku i oca, odnosno svoju zemlju i da bude patriota! Ne znam da li je on svojim činjenjem baš to što govori i što je u ovoj književoj večeri ipak pokušao da unese koliku toliku dozu politikanstva, naravno mnogo manju od samog autora, u čijoj knjizi politike kao i da nema.

I kad sam već kod autora „Stranca u šumi“ zasmetalo je malo jednom ne malom broju prisutne publike njegova rečenica da je zavolio Njemačku, ali ne objasnivši kako je i zašto u njoj završio nakon što je na Sinodu zamjenjen novim vladikom u Trebinju. Istina, spomenuo je čovjeka koji je možda među najvećim „krivcima“ za to – blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, kao jednog od svojih uzora uz vladiku Atanasija, ličnog učitelja i duhovnika, ali i logično iznad svega patrijarha Pavla.

Malo je, iskreno, zasmetalo što su sva trojica pomenutih bili i ostali do kraja života monasi, kao što je i bio mladi Mladen kada je postao Grigorije, kao što priča u svoj knjizi, kada je od Mladena Durića krenuo stopama put vladike Grigorija, gdje u stvari stavlja tačku u ovoj priči. Možda će u narednoj, a to se iskreno nadam, čitaocima pojasniti kako je od iskušenika i monaha skrenuo sa puta svojih u životu skromnih učitelja i uzora i uživio se u ulogu koja liči više na lice sa crvenog tepiha nego iskušenika i vladike kome bi svi ljudi trebalo da budu bliski a on njihov pastir. Treba vidjeti gdje je tu izostala ili se izgubila skromnost jednog patrijarha Pavla koji je išao gradskim prevozom, ili Amfilohija koji se svađao kada su htjeli da mu zamjene automobil novim inače poklonjenim, ili su mu morali krišom da zamjene bušene cipele.

Dakle, očekivao sam da će kao pastir uz poruku o knjizi „ljudi čitajte knjige“ a nemojte gledati Pink i Informer, dodati i Novu S i N1, i time se ne staviti kao duhovnik ni na čiju stranu, a što je on tu veče uradio nazivajući nekoliko puta predsjednika Amerike Trampa lažovom, a u istom tonu i to više puta predsjednika, nije mu istina spomenuo ime ali je svima bilo jasno na koga aludira. Na ovaj način priča o ljubavi, trpljenju, bolu, padu, grijehu, svetosti, ratu, miru, prijateljstvu, što je i poenta priče u knjizi, a ako je priča iskrena jer dosta je to veče bilo govora o neiskrenosti, nekako ostaje blijeda, posebno ko je poznavao oca Lazara, koji ga u knjizi šalje kod stranca u šumi (što je vjerovatno sadašnji Grigorije), a da ne spominjem trojicu velikih episkopa za koje sam autor kaže da mu je bila velika čast što ih je lično poznavao.

Još jednom preporučujem da se knjiga „Stranac u šumi“ pročita, svjestan da se ovi prethodni redovi mnogima možda neće dopasti, ali oni su pisani bez ikakvog politikanstva i želje da se bilo kome dopadnu, prije svega jer su utisci iz grada koji ima Trg od ćirilice i koji je jedini u Crnoj Gori još 2018.godine iz ruku mitropolita Amfilohija dobio orden Svetog Save prvog reda kao najvece priznanje Srpske pravoslavne crkve.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)