Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Ne mogu da se otmem utisku, do koga me dovelo decenijsko nužno sagledavanje života u našoj zemlji i uzgredno izučavanje istorije – Zaista između straha i slobode, mali gradovi liče na obične ljude jer pamte više nego što priznaju a naučili su da ćute duže nego što bi trebalo.
Budva, navučena na milenijume slojeva sopstvene istorije, kao na stare kapute, izašle iz mode, koje smo zaboravili u ormaru, nosi u sebi i najljepše mediteransko sunce i jako tešku i turobnu sjenku. Budvanske ulice, kad kroz njih zamiriše Jadran i stari polomljeni pa opet sastavljeni kamen, znaju da je strah uvijek dolazio pod različitim imenima. Nekad kao vlast, nekad kao red, nekad, naročito u novije vrijeme, čak i kao „spas“. Ipak, u svakom vremenu naš mučni strah govorio je istim glasom – imitacijom šapata koji steže grudi i ne traje kratko.
Dugo se vjerovalo, ja jesam svakako, da će pad lošeg i zalutalog režima donijeti čist vazduh, kao kada se poslije oluje u Starom gradu otvore prozori da bi se nadisali najljepšeg vazduha. Prozori, na drugoj strani, ako se ne održavaju, znaju da se ponekad zaglave.
Sloboda za slovenske narode nije događaj nego prolazna navika. Svakako nije pobjeda već je, naročito na Balkanu, svakodnevna vježba srca. Grad može da promijeni gospodare, naš ih je promijenio više od drugih, a da ne promijeni strah, što se nama desilo. Tada ljudi shvate da nije dovoljno srušiti kulu, sličnu onoj iz Gospodara prstenova, već treba naučiti živjeti bez njene sjenke, što nama ide nevjerovatno teško.
Najtužnije je kad se oni koji govore istim jezikom nade, iako ga nazivaju drugačije, počnu mrzjeti sa više žara nego što su nekad mrzjeli „protivnike“. Kao da bliskost, umjesto da omekša, da pro-buja kao najljepše cvijeće u najljepšem vrtu, postane nož. Takve podjele nisu političke. Budva je svjedok. One su intimne.
Budvanske političke svađe meni liče na svađu rođene braće oko nasljeđa kuće u kojoj više niko ne umije da zapali vatru, niti to želi. Spolja zidovi stoje a unutra je hladno i nemoguće za opstanak i ostanak.
Strahovlada nije samo kad neko viče, prijeti, uprazno debatuje i ponaša se primitivno, tome smo svjedoci, već je ona i kad svi drugi, mi, šapućemo. Ona raste iz malih gestova – od poziva koji se ne uzvrati, od vrata koja se tiše zatvaraju, od pogleda koji pita „čiji si i za koga si“. Tako budvanski strah postaje nevidljivi zli činovnik koji udara mastiljave pečate po licima sugrađana. Njemu nije potrebna uniforma, nosi policijsku u srcu, njemu je dovoljna podjela.
Naš građanin često misli, većina i duboko vjeruje, da je hrabrost buka. Prava hrabrost je mirna, kao svjetlo koje sija iza prozora prije nego što sunce zađe iza Spasa. Hrabrost koju nemamo a koja nam je potrebna je ona koja ne počinje vikom nego odlukom da se drugi čovjek vidi kao čovjek, kao najbliže biće čija će sreća popraviti i naš život. Ljudi nisu tabor, iako danas u Budvi većina u vlasti želi da jesu. Strah se hrani strahom i oni koji mrze dodaju suve grane na vatru mržnje i straha, da se što jače razbukta. Što ih više dodaju, to je plamen viši.
Postoji, međutim, jedna ogromna sila koja gasi svaku vatru mržnje. Nisu to ni zakon, ni partija, ni, zamislite, pobjeda na izborima. To su, sjedinjene, sloboda i ljubav — ne mješavina koja znači svečanu i izgovorenu slobodu i ljubav, već svakodnevnu, nama izgleda sve manje poznatu – ljubaznost u neslaganju, poštovanje u sporu, ruka pružena i kad mislimo da ne treba. Magična i nama sasvim strana mješavina slobode i ljubavi – ljubav prema čovjeku i ljubav prema slobodi, jer bez druge prva postaje slijepa, a bez prve druga postaje surova.
Budvi danas najviše nedostaje upravo ta vrsta topline koju nećemo brzo vratiti jer ne želimo. Da se ljudi ne broje kao da su dio stada, naši i njihovi, nego da se prepoznaju u onom ljudskom, što ponekad imaju. Grad se ne ujedinjuje pod zastavom, nego borbom za slobodu i za ljubav prema slobodi koja traje. Tek tada, možda, nakratko, kod nas u jedva osjetnom trenutku, sloboda prestaje da bude lažno obećanje i postaje dom.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
