Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad testar i TV Budva
Stil nije odijelo koje smo ispod ruke kupili od šanera, nije funkcija koju nam je kao kupljenodiplomašima udijelila partija s nije ni lažna titula.
Stil je, čini mi se, način na koji čovjek ulazi u široke prostore naših života i ostavlja ih boljim nego što ih je zatekao.
Stari Budvani su znali da kažu, nerijetko, ali da ih niko od saplemenika ne čuje, da se plemenitost ne dokazuje porijeklom već postupkom. Ko razumije mjesto u kojem živi, a danas je malo takvih, bili „došljak“ ili “ lokalac“, taj mu zaista pripada ma gdje bio rođen.
Budva mog djetinjstva je to dobro znala iako nije umjela uvijek da to „prizna“. Najveći nosioci stila nisu uvijek bili rođeni Budvani tj. najčešće nisu bili, niti pripadnici starih plemena. Bili su „sa strane“, kako se to govorilo, ali su bili iznutra, po mjeri dobrog čovjeka i po mjeri grada starog par milenijuma.
Nastavnik Miko Dragović, direktor škole Pavle Vujović, direktorice JU Grad teatar i Gradske biblioteke Brana Liješević i Mila Baljević, doktori Tadija Nikolić i Stojanka Lalić, profesorica
Bojana Papović ali i mnogi drugi koji su naročito obilježili sedamdesete, osamdesete i devedesete, donijeli su znanje, mirnoću, red i stil .
Nisu galamili, kao što se to danas radi, da bi bili viđeni. Radili su časno, kako su jedino i umjeli, da bi se vidjelo i pamtilo.
Budva pametnije od sebe nije odbijala, Budva bi ih uvijek prigrlila i pozivala.
Grad je, iako se to ponekad nije činilo, oduvijek više cijenio doprinos od prezimena.
Kako im se ne dobiti i ne poštovati Branku Hadži iz kultne poslastičarnice, arhitekte Gakovića i Plamenca, novinara Ranka Pavićevića, Miru Pajević iz Harmonije, predsjednika Opštine
Budva Dragana Ćulafića, vaspitačice i nastavnice Micu Stepić, Zlatu Vuković i LJilju Trifunović?
I stotine drugih, važnih temelja moderne Budve, pravih razloga zašto se ta gradska struktura još uvijek nije sasvim urušila.
Oni nisu samo živjeli u Budvi, oni su je gradili nevidljivim ali često i vidljivim nitima dobrote, znanja i ukusa i ljubavi prema mjestu u kome žive. Prilično nepoznati osjećaji za sadašnjost.
Današnje primitivne i jeftine političke teze da Budva ne voli došljake su prazne i neistinite.
Budva ne voli samo nedostatak stila. Ne voli buku umjesto mjere, ni bijes umjesto razuma.
Ne voli vlast koja ne razumije duh mjesta, bilo da nosi staro ili novo stranačko odijelo.
Protiv prethodnog režima su se hiljade naših sugrađana borili zbog preterivanja u svemu i urbanističkog i građevinskog haosa ali ni nove lokalne kombinacije, jer su bez takta i umijeća, ne mogu dobiti poštovanje samo zato što su „drugačije sklopljena partnerstva“.
Negdje sam pročitao da mudar i plemenit čovjek prvo uredi sebe, pa tek onda kuću i državu.
Onda živimo čekajući da prvi među nama urede sebe
Grad ne smije da se vodi silom glasa i bukom kupljenih diploma, već tišinom karaktera.
Budvi danas ne trebaju glasni upravljači primitivnog ponašanja, već ljudi stila, u svakom smislu te riječi ali njih nažalost trenutno nema.
Stil je najtiši ali i najjači oblik autoriteta.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
