Piše novinar Mladen Stojović
Danas se navršava decenija od ranjavanja aktuelnog šefa Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića, slučaja koji je izazvao ogromnu medijsku pažnju zahvaljujući neuobičajeno transparentnoj istrazi, a koji i dalje povlači više pitanja nego odgovora. Inicijalno pitanje glasi: kako to da je za napad na visokog policijskog funkcionera u centru Podgorice, bio osumnjičen samo čovjek koji je, u trenutku navodnog ranjavanja, bio udaljen od lica mjesta stotinama kilometara, i da za deset godina istraga zvanično nije došla do nijednog traga koji bi vodio ka pravom izvršiocu ali i eventualnom nalogodavcu napada!?
Navedene činjenice podstiču sumnju da je riječ o montiranom procesu, i to u režiji onog ko je u vrijeme kada se napad desio imao moć da istragu prvo pogura u pogrešnom pravcu a potom i da je zaustavi.
Na tom fonu su i tvrdnje jedinog osumnjičenog u ovom predmetu, pukovnika iz Beograda Radovana Aleksića, koji je nakon višegodišnjeg postupka oslobođen optužbi, praktično bez održanog glavnog pretresa na kojem bi bili izvedeni dokazi i saslušani svjedoci. Aleksić je, podsjećam, na početku procesa koji je vođen protiv njega saopštio da je žrtva montiranog procesa, i optužio bivšeg direktora ANB, kasnije i premijera Duška Markovića, da je konstruisao slučaj protiv njega.
Njegovim oslobađanjem, međutim, nije se uticalo na dobijanje odgovora na najvažnije pitanje – ko je pucao na Predraga Šukovića!? Podrazumijeva se, ukoliko je do napada zaista došlo na onaj način na koji je to bilo predstavljeno javnosti. Šuković je demantovao da je vidio Aleksića neposredno prije, u trenutku ili odmah nakon ranjavanja. Fotografija navodnog napadača koju je crnogorska policija poslala kolegama u regionu, ispostavilo se, usnimljena je daleko od lica mjesta (ranjavanje se zvanično desilo ispred lokala „Montenegro pab“, u Njegoševoj ulici).
Dodatnu dimenziju ovom slučaju dale su tvrdnje koje je svojevremeno u Skupštini Crne Gore iznio jedan od lidera nekadašnjeg DF-a Nebojša Medojević. On je tada naveo da operativna saznanja ukazuju da se na fotografiji osumjičenog za ranjavanje nalazi osoba iz Bosne i Hercegovine, koja često boravi u Banjaluci i Sarajevu. Ukoliko je ova informacija bila tačna, nameće se pitanje zbog čega nadležni organi nisu preduzeli ništa da bi je provjerili a nakon toga i rasvijetlili čitav slučaj!?
Nije jasno ni zbog čega Više državno tužilaštvo u Podgorici, već godinama ne obavještava javnost o statusu istrage? Podjednako je nejasno ni zašto sam Predrag Šuković nikada nije detaljnije govorio o događaju koji je obilježio njegovu karijeru i koji mu je, kako je prokomentarisao bivši premijer Dritan Abazović u serijalu „Kontroverza“, dao oreol „osvetnika“?
Iz ove perspektive, a zbog svega navedenog, u javnosti se ponovo otvara i pitanje koje se dugo provlačilo na marginama: da li je Šuković zaista bio meta pokušaja ubistva ili postoje okolnosti koje nikada nisu do kraja rasvijetljene!? Između ostalog tu je i škakljiva dilema: Da li je ovaj atentat izmišljen kako bi se ostavio utisak da iza toga stoje Duško Marković i Veselin Veljović, sa kojima je Šuković bio u sukobu, a sve sa ciljem da se spriječi Markovićevo imenovanje za premijera Crne Gore!? Da li je iza svega stajao onaj centar moći koji je želio da na mjesto premijera dođe neko drugi, prihvatljiv tim strukturama (para)režima? Prema ovoj nezvaničnoj verziji, Marković je rasturio plan onih koji su stajali iza Šukovića i to tako što je konstruisao slučaj podmećući ga pukovniku Aleksiću. Za dio stručne javnosti to je donekle moglo djelovati logično, s obzirom da su Aleksić i dio tajne vojne službe, kojom je on u Crnoj Gori rukovodio decenijama, bili u sukobu sa zloglasnom Sedmom upravom čiji je Šuković bio pripadnik.
Ovu verziju čini posebno interesantnom činjenica da su Duško Marković, kao i tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković, sve vrijeme potpuno ignorisali činjenicu da 11. jula 2016. godine, kada se navodni napad na Šukovića desio, pukovnik Aleksić uopšte nije bio u Crnoj Gori.
„Tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković dobro znaju ko je dao nalog da se meni podmetne ovo krivično djelo, ko je prvi pomenuo moje ime i ko sada istrajava na svemu ovome. Ali, sve im je uzalud. Što više istrajavaju na ovom beščašću, sve je teže za njih, prokomentarisao je Radovan Aleksić u razgovoru za Monitor, septembra 2020. godine.
On je tada objasnio i da mu je krivično djelo „ubistvo u pokušaju na štetu Predraga Šukovića“ smišljeno i planski podmetnuto, „na krajnje monstruozan i neljudski način“.
„Nije mene niko prepoznao i prijavio iz osvete, kako je to plasirano široj javnosti, već je ovo urađeno po nalogu pojedinaca iz državnog vrha i bezbjednosnog sektora Crne Gore, a realizovano od Uprave policije i Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Navodni svjedoci, neka bivša vojna lica – kriminalci, pronađeni su i prethodno pripremljeni da daju lažne izjave, ali njihove izjave ne mogu biti dokaz jer se zasnivaju na njihovoj ličnoj procijeni i percepciji o onome šta oni misle ko je na video snimku”, objasnio je Aleksić u pomenutom intervjuu.
Sa druge strane, ako je Šuković 11. jula 2016. zaista bio ranjen pod okolnostima kakve su predstavljene javnosti, nameće se pitanje da li je kod njega nakon toga preovladao strah ili se možda izmirio, odnosno dogovorio sa napadačima o zajedničkom ćutanju!?
Bez obzira na sve, jedno je izvjesno: napad na Predraga Šukovića (stvarni ili izmišljeni) rezultat je sukoba frakcija unutar vrha režima Mila Đukanovića, koje su svoje račune pokušavale da namire preko čovjeka koji sa tim sukobom nema nikakvih dodirnih tačaka.
Takve dileme dodatno podgrijava činjenica da nakon oslobađanja Aleksića, država nije ponudila nijednu drugu verziju događaja niti identifikovala mogućeg izvršioca.
Predrag Šuković je i ranije bio kontroverzna ličnost u bezbjednosnom sektoru. Njegovo ime godinama se vezivalo za nekadašnju Sedmu upravu SDB Crne Gore, jedinicu koja je u javnosti često povezivana politički motivisanim ubistvima (likvidacije Duška Jovanovića, Pavla Bulatovića, Gorana Žugića…), prebijanjem krtičara i protivnika tadašnjeg režima (napadi „crnih trojki“) i drugim zloupotrebama Službe. Upravo zbog kontroverzi koje su pratile rad te strukture, njegovo angažovanje i kasniji profesionalni put predmet su brojnih polemika.
Deset godina nakon ovog slučaja, umjesto pravosnažne presude i utvrđene istine, imamo oslobođenog optuženog, nerasvijetljen pokušaj ubistva i niz otvorenih pitanja na koja institucije uporno ne daju odgovore.
Zbog svega navedenog, javnost očekuje da će i ovaj predmet biti obuhvaćen radom Anketnog odbora Skupštine Crne Gore, koji je započeo parlamentarnu istragu slučajeva za koje postoje sumnje da su bili politički montirani ili da su državni organi zloupotrebljavani u političke svrhe. Ukoliko se utvrdi da je postupak protiv pukovnika Radovana Aleksića bio montiran, parlamentarna istraga mogla bi otvoriti i pitanje pune istine o samom ranjavanju Predraga Šukovića, kao i eventualne odgovornosti svih koji su učestvovali u vođenju tog slučaja.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
