Piše: Momo Joksimović
Vraneš je zemlja koja počinje tamo gdje se brda podižu nad čovjekom, gdje Lisa i Žuber se namiguju, pa čovjek podigne glavu k nebu. Tamo, između Tare i Lima, gdje se Ćehotina rađa u dubini njene utrobe, rađa iz bezdana u Bliškovi, bježi i žuri kroz Tješanj. U Vranešu živi jedan poseban soj ljudi. Vraneški seljak , to nije samo ime za čovjeka što živi na selu. To je titula, zavjet i čast. To je riječ koja znači domaćin, radnik, stoik, vitez svoga praga.
Vraneški seljak nije samo sin zemlje koja uči čovjeka strpljenju i vjeri. On nije od juče, niti od prejuče: njegovi korijeni su stari kao kamen u Krnovu, kao bor što prkosi na Durmitoru, i pamti vjetorve koje savremeni svijet ni ne pominje.
On živi tamo, ali čvrsto. Govori malo, ali kad progovori- riječ mu je ozbiljnija od pečata.
Seljak Vraneški bavi se svim što zemlja dopušta, a nebo blagosilja: poljoprivredom, stočarstvom, ratarstvom, baštovanstvom, voćarstvom. U njegovim rukama miruje smjena godišnjih doba: ljeti kopna, a jeseni berbe, zimi strpljivo čuva, proleću se nada.
On je čuvar starih sorti , starih ukusa, starih vremena. Među njegovim voćnacima raste ona stara poznata sorta , ponosna požegača, sitna, tamna, slatka a mirisna, koja nosi u sebi i sunce i led, i radost i tegobu, i onog livadskog vraneškog meda što se preliva i kristališe na suncu. Ta vraneška šljiva nije samo voće-ona je pečat kraja. Kao da je sva priroda sažeta u njenom ukusu.
Vraneški seljak je čovjek koji ustaje prije zore.
Prije nego što se prvi tračak sunca prelije preko Markovog kamena na Lisi, i kad zađe kod Reljinog kamena kod Krupica, on je veći u štali, u polju, uz stoku. NJegove ruke su radne, snažne, napukle-ali čiste. U tim rukama nema srama, već ponosa.
Jer seljak je ime koje se ne nosi lako, ali kad se nosi časno, blista kao srebrna kopča na jeleku.
On je vrijedan, tvrda duha, bistra razuma. Ima onu planinsku oštroumnost, što nije učena u knjigama, ali je mudra kao staro drvo što je preživjelo trideset zima i sto oluja. U njemu je filozofija zemlje : zna da se čeka, da se trpi, da se ne odustaje. Zna da je svaki plod blagoslov, ali i da ne dolazi bez muke.
Vraneški seljak je odan kući kao vojnik zakletvi, otadžbini, kao junior Krsto Leković što je odan prađedu i đedu, te svojim razložnim vraneškim glaom i muškim vraneški stasom, ozari ove prostore, da se njegovom predsjedavnju Skupštine Crne Gore, i o Vranešu priča, na sve strane. I to je Vraneš.
On je stub doma, čuva pragove, ime, čast i obraz.
Domaćin- to je njegova prva diploma.On se ne lomi pod životom. Kad stigne zlo,on ga dočeka mirno, kao što stoji bor kad krene bura : povije se, ali se ne slomi. U svakom njegovom kutku osjeća se nasleđe predaka koji su znali da zemlja nije samo hleb , već i pamćenje.
Kad Vraneški seljak progovori, glas mu je kao hladna voda sa vrela,: čist, jasan, bez ukrasa. On nema potrebu da mnogo objašnjava—oni koji poznaju zmlju, razumiju i ćutanje. Ali kad hvali, hvali srcem; kad zahvaljuje, zahvaljzuje dušom; kad kune, kune pravedno.
A on živi na prostranim poljima, brdima i tišini, Vraneški seljak nije zatvotren u prošlost, ali pamti. On ima vizionarski duh , onu zdravu narodnu pamet koja gleda naprijed, ali ne zaboravlja odakle je krenuo.
On zna da napredak dolazi vremenom, ali da korijeni moraju ostati čvrsti.
I zato je on danas važniji nego ikada. U doba kad svijet trči, a ljudi gube tlo pod nogama, Vraneški seljak ostaje čovjek koji zna da se sreća ne mjeri bukom, nego mirom i dušom i plodovima koje je sam odnjegovao.
Vraneški seljak je slika jednog kraja i jednog vremena koje traje i kad sve drugo prođe. On je poveznica između zemlje i čovjeka, između prošlosti i budućnosti, između onoga što smo bili i onoga što se nadamo da ćemo biti.
On nije saamo radnik: on je čuvar , domaćin, svjedok i nastavljač jedne duge priče.
I zato, kad kažeš da je neko Vraneški seljak, ne kaže samo gdje živi- kazuješ ko je, šta vrijedi i čiji je.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
