Šta će nama Turci u EU?

piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Evo nas opet, uvijek na istoj visini zadatka, u zemlji gdje je dovoljan jedan incident da se kolektivno pretvorimo u rulju. Zadnje tri decenije su nas tome dobro podučile!

Dva turska državljanina ozbiljno su povrijedila lokalnog mladića i odjednom, logično, čitava Crna Gora je u ratnom stanju.
Demonstracije, prijetnje, parole. Primitivizam se toči na litre. Kao da nije riječ o tuči ili vandalskom i nasilnom činu nego nam se priviđa da Turci opet osvajaju Podgoricu, kao da im treba.

Taman kad pomisliš da Vlada treba da bude glas razuma, ona uradi ono što joj najbolje ide, već decenijama – napravi glupost. Uvođenje viza za Turke!
Nekako to zaslužuje isto ono ulično skadiranje – „Bravo, majstori!“
Još samo da uvedemo zabranu uvoza baklave i roštiljanje ćevapa, pa da konačno postanemo pravi Evropljani.
Ali ako zabranimo sve turcizme, tu smo ga nadrljali! Ostaćemo mutavi.

U EU se ulazi kroz reforme, dijalog, pravnu sigurnost i poštovanje ljudskih prava.
Mi smo, izgleda, pronašli svoj, uvijek jedinstveni, montenegrinski recept – kroz bijes, šovinizam i kolektivnu histeriju.
Kad neko iz Turske grubo pogriješi, kazni sve Turke.
Kad naš narod poludi, nagradi ga. Ako to nije stara balkanska verzija pravde, onda ne znam šta jeste.

Evropska unija počiva na slobodi kretanja, jednakosti i vladavini prava. Toliko smo se dobro naučili EU pravilima da kod nas sve to funkcioniše otprilike kao semafor na raskrsnici u Tološima – svi ga vide, ali niko ga ne poštuje. Umjesto da pokažemo zrelost, nas pola milioma pokazuje zube. Turcima?
Opet smo najmudriji narod vasione. I zaista, umjesto Evrope pravac Balkan.

Vlada, naravno, neubedljivo objašnjava da uvodeći vize “štiti bezbjednost građana”. Od koga? Od turista? Od investitora koji su ovdje uložili milione? Od ljudi koji, pored drugih, hrane ovu posrnulu ekonomiju koja gotovo da je iščezla?
Ako nastavimo, jedino ćemo se mi sami zaštititi od napretka.

Turska nam, uz sve, nije neprijatelj, već jedan od rijetkih partnera koji je u Crnu Goru dolazio s novcem, a ne sa floskulama. Mnogo više nego neke od najvećih zemalja Evrope.
Njihove kompanije zapošljavaju naše ljude, njihovi turisti pune naše hotele, njihovi krediti pomažu da se napuni naš budžet.
Sad im glasno poručujemo, uz sočne psovke: “Ne trebate nam.”

O slici Crne Gore u Briselu da ne pričamo.
Evropa traži dokaze da smo društvo sposobno za toleranciju, pluralizam i zdrav razum. Mi se zaklinjemo da jesmo sposobni. Da serviramo prijetnje, urlanje i vize.
Kad se tamo zapitaju koliko smo „zreli“ za članstvo, valjda će pustiti ovaj snimak skandiranja. Spremamo se da iz podruma isučemo jatagane sa Vučjeg dola i bombe sa dubrovačkog ratišta i sve će im biti jasno.

Dok u Podgorici odjekuju povici “Turci napolje!”, ekonomija nam ide u nekom drugačijem pravcu – u ponor.
Dok Vlada ponosno objašnjava da je “poslala poruku”, ne shvata da je ta poruka stigla svima osim onima kojima je bila namijenjena. Stigla je investitorima, partnerima, Briselu. “Mi smo još uvijek nacija koja više vjeruje masi nego zakonu.” je deviza koju smo sigurno sami osmislili!

Da se ne lažemo – pitanje nije “Šta će nama Turci u EU?”, nego “Šta će EU s nama?”
Ako je sve ovo neka vrsta našeg testa iz civilizovanog ponašanja, pali smo ga uz čistu jedinicu. Ne zato što smo mali, siromašni ili nesređeni, nego zato što smo sada, a nije nam prvi put, odlučili da budemo glupi.