Šta hapšenje Madura znači za Rusiju i Kinu: Trampova vojna intervencija šokirala tradicionalne američke rivale

Kako piše britanski list Telegraf, bio je to trenutak kao stvoren za Netfliks, pružajući Donaldu Trampu upravo onu vrstu spektakla koji privlači pažnju kakvu je priželjkivao.

Malo je posmatrača vjerovalo da bi Sjedinjene Države mogle da izvedu hirurški preciznu operaciju u kojoj bi uspjeli da uhvate i izvedu iz zemlje Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele, i Siliju Flores, njegovu suprugu.

Godine 1989. američkim trupama koje su izvršile invaziju na Panamu bilo je potrebno čitavih dvije nedelje da lociraju, opkole i uhvate njenog moćnog vladara Manuela Norijegu – operaciju u kojoj je poginulo 26 američkih vojnika, a stotine Panamaca stradalo.

Panama je mala zemlja sa jednim velikim gradom, a SAD su tamo već imale značajno vojno prisustvo. Svaka operacija u Venecueli, koja je neuporedivo veća i branjena snažnom vojskom i lojalističkim milicijama, činila se mnogo vjerovatnijom da podsjeća na američku invaziju Iraka, gdje je bilo potrebno devet mjeseci da se pronađe Sadam Husein, a promjena režima izazvala je haos i krvoproliće, ozbiljno narušivši globalni ugled Vašingtona.

Ipak, barem za sada, Tramp je zbunio svoje kritičare, izvevši – kako se pretpostavlja uz saradnju najmanje jednog člana Madurovog najužeg kruga – spektakularnu operaciju kakva se češće povezuje s Mosadom, izraelskom obavještajnom službom.

Američki predsjednik će, na svoj neponovljiv način, s pravom slaviti uspjeh misije koja je predstavljala najbržu operaciju promjene režima za više od jednog vijeka. Takođe će nastojati da je predstavi kao trenutak demonstracije sile koja dokazuje da američki Kolos i dalje dominira svijetom.

Na kraju krajeva, samo velike imperijalne sile mogu da se upuštaju u ovakvu topovnjačku diplomatiju, obarajući problematične vladare s istom ležernošću s kojom se Britanska imperija nekada oslobađala nezgodnih burmanskih kraljeva ili pandžabskih maharadža.

Čak je moguće da je američka operacija u Karakasu, glavnom gradu Venecuele, nadmašila britanski 38-minutni rat kojim je 1896. godine srušen sultan Zanzibara.

Po tom tumačenju, lako je zamisliti da je munjeviti napad u venecuelanskoj prijestonici izazvao duboku nelagodu u Moskvi i Pekingu, glavnim Madurovim spoljnim saveznicima.

Na kraju krajeva, SAD su, čini se, upravo s neočekivanom lakoćom odsjekle glavni južnoamerički krak globalne antiameričke osovine.

Kako dodaje Telegraf, nijedan autokrata ne voli da vidi jednog od svojih uhvaćenog, okovanog i izručenog – sa sudbinom prepuštenom stranom sudu.

Navodno je „Vladimir Putin bio toliko potresen linčovanjem libijskog lidera Muamera el Gadafija 2011. godine – očigledno zamišljajući da bi ista sudbina jednog dana mogla zadesiti i njega – da je iznova gledao snimke tog ubistva“, piše britanski list.

Lako je zamisliti da se ruski lider, koji je i sam optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine, osjeća slično uznemireno zbog Madurove sudbine. Ipak, te zebnje možda nisu toliko duboke koliko bi se moglo pretpostaviti.

Sigurno će biti onih u Moskvi i Pekingu koji će zaključiti da je operacija u Karakasu dodatni dokaz da je Tramp više zainteresovan za regionalno nego za globalno demonstriranje moći – da je, drugim riječima, „nasilnik u sopstvenom dvorištu, ali kukavica na svjetskoj sceni“.

Do sada je Tramp pokazivao spremnost da nameće dominaciju na širokom, ali ograničenom planu: pokretanjem povremenih, usko ciljanih vazdušnih udara protiv pripadnika Islamske države u Nigeriji, Huta u Jemenu, kao i izvođenjem spektakularne, ali kratkotrajne operacije protiv iranskog nuklearnog programa.

Kritičari primjećuju da su takve misije barem djelimično osmišljene kako bi obezbijedile šou-biznis trenutak pobjede koji se dopada predsjednikovoj biračkoj bazi.

Hapšenje Madura je očigledno trijumf koji će zadovoljiti mnoge na američkoj desnici i poslati zastrašujuću poruku svakom južnoameričkom lideru koji bi bio u iskušenju da „skrene s puta“.

Tramp je, reći će savjetnici Putinu i Si Đinpingu, očigledno zadovoljan sukobima sa slabijim protivnicima. Pokazao je manju spremnost da se suprotstavi Rusiji zbog Ukrajine i izazvao strahovanja da bi mogao da napusti Tajvan u potrazi za velikim dogovorom s Kinom.

Početkom decembra, Trampova administracija objavila je Strategiju nacionalne bezbednosti, zapanjujući dokument koji je formalno artikulisao zaokret američke spoljne politike ka pogledu na svijet zasnovan na sferama uticaja i „Amerika na prvom mjestu“ transakcionizmu.

Ukoliko kineski i ruski lideri zaključe da je hapšenje Madura dio sprovođenja strategije u kojoj se SAD povlače iz globalne uloge u korist regionalne hegemonije, mogli bi se osjetiti ohrabrenima, a ne obeshrabrenima – sa potencijalno katastrofalnim posljedicama po međunarodnu stabilnost.

Američki zvaničnici bi odbacili takvo tumačenje, tvrdeći da samo ponovnim uspostavljanjem svoje premoći u sopstvenoj hemisferi SAD mogu ponovo da potvrde globalnu dominaciju.

Maurisio Klaver-Karone, Trampov bivši izaslanik za Latinsku Ameriku, rekao je u novembru za Njujork tajms: „Ne možete biti preeminentna globalna sila ako niste preeminentna regionalna sila.“

Koje god tumačenje da prevlada, jasno je da je Zapadna hemisfera ponovo postala centralno američko spoljnopolitičko poprište – čak i dok su tradicionalnim američkim protivnicima ostavljene slobodnije ruke drugde.

Od povratka na vlast, Tramp je nastojao da reafirmiše Monroovu doktrinu iz 1823. godine, upozorenje spoljnim silama da se drže podalje od Zapadne hemisfere, koje je kasnije preraslo u vjerovanje u američku hegemoniju nad Amerikama.

Zapravo, otišao je i dalje: polagao je pravo na Kanadu kao 51. saveznu državu, preimenovao Meksički zaliv u „Zaliv Amerike“ i zahtijevao da Grenland bude predat SAD.

Kako je odmicala njegova prva godina mandata, razradio je ono što su podrugljivo nazvali „Donroova doktrina“, koja je obuhvatila i promjenu režima u Venecueli.

Ubrzo nakon inauguracije, Tramp je potpisao izvršnu uredbu kojom je venecuelansku bandu Tren de Aragua označio kao „stranu terorističku organizaciju“, dok je njegova administracija postavljala pravne temelje za krivičnu optužnicu protiv Madura.

Američki zvaničnici tvrdili su da je venecuelanski predsednik učestvovao u zaveri za krijumčarenje droge u SAD. Tokom leta, američka nagrada za Madura, koja je proistekla iz optužbi za „narkoterorizam“, udvostručena je.

Završni dio pravnog slučaja uslijedio je sredinom novembra, kada je administracija objavila da će Kartel de los Soles, za koji je tvrdila da ga predvodi Maduro, biti proglašen stranom terorističkom organizacijom.

Prema Vašingtonu, on nije bio samo uzurpator koji je ukrao vlast na izborima, već i bjegunac od zakona. Slučaj za njegovo hapšenje – koji su osporavali kritičari u SAD i van njih – bio je zaključen.

Analitičari su dugo insistirali da Trampova politika prema Venecueli ima malo veze s drogom. Većina fentanila koji pokreće američku narkotičku epidemiju ne potiče iz Venecuele.

Ovo je od početka bilo pitanje promjene režima – cilja koji se u nekim političkim krugovima u Vašingtonu zagovara više od decenije.

Marko Rubio, američki državni sekretar, tokom cijele godine je insistirao na oštroj politici prema Venecueli, stav koji je u početku nailazio na otpor, sve dok ga nije prihvatio Stiven Miler, Trampov zamjenik šefa kabineta.

Nudili su se brojni razlozi. Venecuela je nesumnjivo služila kao južnoameričko uporište Irana, Rusije, a posebno Kine, omogućavajući za sve tri zemlje da šire svoj regionalni uticaj na račun Vašingtona.

Pojačavanje vojne akcije – prvo kroz napade na plovila osumnjičena za krijumčarenje narkotika i zapljenu „sive flote“ naftnih tankera, a kasnije i kroz operaciju hvatanja Madura – nudilo je relativno jeftin način projekcije američke moći.

Ali najvažniji motivi možda su bili domaći, a ne spoljnopolitički. Ključna biračka baza u Južnoj Floridi, vitalnom republikanskom uporištu, već dugo zahtijeva odlučnu američku akciju protiv Madura, koji je podržavao ljevičarski režim na Kubi, odakle su mnogi stanovnici Floride pobjegli.

Snažna politika prema Venecueli omogućila je Trampu i da se predstavi kao čvrst po pitanjima imigracije, unutrašnje bezbjednosti i krijumčarenja narkotika – sve ključne teme za njegovu bazu.

Iako je misija u Venecueli možda bila vođena više domaćim nego spoljnopolitičkim razlozima, ona će ipak imati duboke posljedice širom Južne Amerike, gdje mnogi strahuju od povratka ere američkih vojnih intervencija i organizovanja pučeva za koju su se nadali da je završena Hladnim ratom.

Prijateljske i neutralne države osjećaće veći pritisak da se povinuju. Tradicionalni protivnici poput Kube i Nikaragve suočavaju se s neizvjesnom budućnošću. Ako izgube pristup subvencionisanoj venecuelanskoj nafti, može uslijediti nestabilnost.

Gubitak pristupa venecuelanskoj energiji pogodiće i Rusiju i Kinu. Ruske kompanije imaju značajne udjele u venecuelanskoj ekonomiji kroz zajednička ulaganja u naftna polja u pojasu Orinoko, dok je Kina najveći povjerilac te zemlje.

Pošto Tramp očigledno razmatra mogućnost da SAD zamijene obije zemlje kao glavni energetski partner Venecuele u postmadurovskoj eri, njihove ambicije u Amerikama pretrpjele su udarac, ali postoje i pozitivne strane.

Ogorčenje u Južnoj Americi i bijes kod zemalja u razvoju mogli bi ipak da idu pod ruku Rusiji.

Moskva je brzo osudila „čin oružane agresije“ i nastojaće da prikaže SAD kao prijetnju međunarodnom poretku, koristeći operaciju kao opravdanje za sopstvenu agresiju u Ukrajini.

Zapadni moralni argumenti protiv rata u Ukrajini biće znatno teže održivi i vjerovatno će nailaziti na još gluvlje uši na takozvanom „globalnom jugu“.

Za Peking su posljedice jednako značajne. SAD su sada stvorile novi presedan za upotrebu vojne sile od strane bilo koje velike sile koja teži promjeni režima u svom susjedstvu.

Zvaničnici u Tajpeju su, stoga, vjerovatno sa posebnom uznemirenošću posmatrali događaje ovog vikenda u Južnoj Americi.

Moskva i Peking nadaju se da sagledavaju obrise novog svjetskog poretka – onog koji je definisan regionalnim sferama uticaja pod dominacijom regionalnih sila.

Po njihovom viđenju, SAD postepeno napuštaju ulogu svjetskog policajca i povlače se iza zidova moćne regionalne tvrđave. Multipolarna era kojoj su dugo težili možda, konačno, sviće.