U jeku napada neprijatelja na Srbiju, srpski narod i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, priliku da pljune po zemlji u kojoj je stekao rukometno i sportsko ime, nije propustio ni Veselin Vujović.
U intervjuu za antisrpske beogradske medije, stranku koja već 12 godina pobjeđuje na demokratskim izborima u Srbiji nazvao je narko-kartelom, a njenog osnivača i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića je brutalno napao.
Uprkos mnogim napadima na Srbiju, koja ga je dugi niz godina hranila, čak ni kada ga Hrvati nisu željeli, kada su mu se ugasile sve druge opcije da kao priučeni rukometni trener otima novac.
Oštro pismo Vujoviću uputio je Nedeljko Jovanović, bivši rukometaš. On mu je poručio da mu je poznato ko je i kakav je, što se od davnina zna, i da neće o tome ćutati.
Najprije mu je poručio:
– Očigledno si neku jako prljavu i lošu drogu probao, kad već pominješ narko- kartele i kad si u stanju da stranku koja je dobila izbore i rukovodi ovom jadnom, napaćenom državom, našom jedinom Srbijom, koja je, da te podsjetim, i tvoja Srbija, gdje su ti djeca rođena i odrasla, gdje si svoje sportske usjpehe, napravio i kroz njih se proslavio toliko… i tako pljuješ, mrziš i nazivaš narko kartelom.
– Ti, koji si u srži više kockar nego čovjek… – poručio mu je Jovanović, navodeći da će priču o Vujoviću početi od ličnih saznanja…
– Kad te upoznah te 1988. godine sa nepunih 18 leta, kad si u Barselonu pošao da potpišeš ugovor na tri godine, pa pritom potrošio skoro pola obeštećenja koje Metaloplastici pripada po ugovoru, sa tadašnjim sekretarom kluba obilazeći kockarnice velikoga grada… Prije toga sam te par mjeseci ranije gledao na televiziji kad ste u Bitolju batine dobili zbog incidenta koji ti i brat tvoj po rođenju Pero Milošević izazvaste, sada shvatih – slabo vam dadoše do znanja koliko ste zaslužili – da svijet nije vaš, cetinjski vitezovi.
-Ti, koji se kockaš cio svoj život, pa i sa ljudskim životima, a i na kamati si i u dugovima malo više kod cjeloživotnih prijatelja svojih, da ne pominjemo vrhunske sportiste, a i sportske radnike srpske samo, čije si duboko ali realno razočarenje.
– Uz te karakterne atribute naravno idu i laži. Da te podsjetim kako si slagao javnost kad si me istjerao iz reprezentacije kad sam ti rekao na tvoje perfidno licemjerno ubjeđivanje da ne treba više da igram za nacionalni tim, a ja ti rekoh da sačekaš da razmislim tri dana.Odmah si sjutra objavio da nisam više dio tima. Ponižen i odbačen kao i mnogi s kojima si imao posla kao trener – navodi on i dalje ga podsjeća:
– Da te podsjetim da si pokušao i na Olimpijadu da me ne vodiš, bez detaljisanja, a mogao bih baš, ali ti se u gaćama malo stislo pa nisi smio. Zadovoljstvo mi je podsjetiti te da si u svakoj republici i u klubu u kom si radio od bivših republika veći građanin te republike bio i uvijek pod plaštom jugoslovenstva nego oni sami, naravno da bi što bolje prošao i da bi te baš, baš voleli. Što bi Srbi rekli – veći katolik od pape. A kad smo već kod Hrvata, da se malo javnost podsjeti, kako su igrači pod tvojim vođstvom na prvenstvu u Švajcarskoj 2006. godine plakali, pa poslije prvenstva nikad više nisu hteli za Nacionalni tim pod zastavu jer si im u svlačionici nudio namještanje utakmice sa Hrvatima. Malo je i to bilo pa si poznat i po ustajanju sa klupe u toku svoje trenerske karijere kada si šutirao više puta protivničke igrače, ali i sudije. Sve to, naravno, u skladu sa tvojim karakterom i pedagogijom – navodi Jovanović, dalje podsjećajući:
– Evo još jednog ličnog sjećanja. Pred najvažniju utakmicu na Olimpijadi 2000. godine u Sidneju, pred borbu za ulazak u finale u svom stilu si izvrijeđao i ponizio pola tima kako smo ovakvi, onakvi, svakakvi, nikakvi i naopaki umjesto da nas kao lider, vođa, trener bodriš, izmotivišeš – pa makar i lažima (što ti ne bi teško palo) da smo super, da smo jaki, moćni, da možemo… – podsjeća Jovanović, i dodaje da je puno doživljaja bilo sa njim…
– Veseline, pa i suze si puštao kada su profesora Branislava Pokrajca pred tu Olimpijadu smjenjivali uz riječi da ako njega smijene svi idemo, a posle kad si upitan šta treba da se učini da ti vodiš tim, a znamo da je tadašnja vlast bila u priči, ti, Veseline pomenu neku zemljicu u Šapcu da ti se ovjekoveči, upiše, pokloni, šta god, jel’ tako bješe?
Vjerovatno si istu tu zemljicu, plac pominjao i sadašnjoj vlasti u nekom momentu, pa sad predsjednika prozivaš da je tebi, legendice, nešto obećao.
A nisi ga vidio u životu, osim na televiziji, sramoto jedna (ups izvini, nemaš ti sramote).
Ono što je predsjednik obećao nije ispunio jer ne zna više šta da obećava od toliko toga što mora i treba da uradi, ispuni, ostvari. Ali, to je tako ne zato što on drhti od takvih kao što si ti, kojima nešto treba, nego zato što i sam zna, želi i uspjeće da ostvari toliko toga za sve nas koji baš vole ovu našu malu ali veliku i ponosnu državu Srbiju.
– Da te posavjetujem i da ti pomognem Veseline, vjerovatno ne postoji zakonski osnov da dobiješ nešto što nije tvoje, postoji restitucija, ekspropriacija, prenamjena, ozakonjenje… šta god da je, tako da – neće slonče u lonče Veseline.
– I jos jedan detalj da javnosti refrešujemo memoriju,omiljeni detalj tvog istaknutog jugoslovenstva svakorepubličkog kad si u kojoj državi (republici) a najveći si Srbin, naravno, jel?
A zar treba da te podsjetim, patrioto, kako nisi ustajao na himnu „Bože pravde“ i izlazio iz hale baš tad…
– Ne voliš ti nikoga Veseline, ti voliš sebe svog jedinog sebe (kako poznata pjesma kaže)
– I na kraju, što se tvoje podrške studentima tiče, mučeni od silnih inostranih raznih podrški i pomoći jos kad im i podrška jedne takve „moralne gromade“ stigne – jadni oni, neće im biti dobro od tebe.
ŽIVJELA JE, ŽIVJEĆE I OPSTAĆE SRBIJA I BEZ TEBE.
(Alo)
