Srpski mora biti službeni: Bez ustava nema demokratije, niti bez srpskog jezika (pola) Crne Gore

Crna Gora danas se susreće sa dva neviđena čuda u kojima se najbolje oslikava čemer trodecenijskog DPS mračnjaštva čije su posljedice dalekosežne. Prvo i opštepoznato, srpski jezik već dugo vremena nema status koji mu prema elementarnim demokratskim principima pripada. Iako većinski, potpuno je marginalizovan i stavljen u zapećak. Skoro da je više govornika srpskog jezika nego svih drugih zajedno, a i dalje u Ustavu nema ni slova o tome da mu se vrati status službenog.

Drugo – u nastojanju da se ta nepravda što prije ispravi, od pojedinih političkih aktera nailazimo na žestok otpor koji nerijetko obiluje elementima govora mržnje. Mislili da smo sa fašizmom završili, a fašistički ispadi samoprozvanih antifašista na svakom su koraku. Kažu, ne može srpskom jeziku biti. Kažu, protiv je države.

Kao da državu ne čini 43,18% ljudi koji se ne stide da kažu ko su i šta jesu. Kao da država može bez onih kojih je većina! Ili to pojedini žele da državu „očiste“ od svega što je srpsko u njoj? Mili naši antifašisti, znamo ko je najviše želio da pročisti od neistomišljenika. I nije nimalo bio antifašista. A po svim častima koje su mu ukazivali, liči Počasnom. Mnogo.

Razloga zašto srpski jezik mora što prije dobiti status službenog mnogo je. Uostalom, kao da činjenica da ga govori većinska Crna Gora nije dovoljna. Kao da to što su građani rekli nije nešto prema čemu treba da se upravlja politika. Identitetska pitanja realnost su i temelj tolerancije i različitosti. Problem nastaje onda kada jednima pravo na identiet počne da se oduzima. A to oduzimanje je i neuvažavanje. Baš kao što u najvećem aktu zemlje nije uvaženo njih 43,18%.

Ustav Crne Gore mora biti prioritet u državi, ali isto tako mora odražavati ono što je država.  Ako je multikulturalna, hajde da se multi-kulti standardi poštuju do kraja, a ne samo onda kada to nekome odgovara. Bez Ustava, nema ograničenja moći pojedinca niti demokratije. Kao što ni bez srpskog jezika nema (pola) Crne Gore. Sviđalo se to nekome ili ne.

Ako želimo da sačuvamo kredibilitet samog Ustava i da ga ne oskrnavimo, ne smijemo ćutati na diskriminaciju sprovođenu od onih koji su se ustavnosti sjećali samo kad bi branili sve svoje neustavne i nezakonite poteze. Ako je pravna država ono čemu težimo, onda moramo stati na put obespravljenosti svake vrste. U ovom slučaju, diskriminaciji nad većinom od manjine. U protivnom, Crna Gora lako može postati Južna Afrika iz doba prije Nelsona Mandele, kad se nije uvažala činjenica ko je bio većinski. Razmislite o tome.