PIŠE: Čedomir Antić

 

“Da, onaj autistični stvor će se naročito obradovati tome (krsnoj slavi, prim. Č. A.), čim prestane da urla nekontrolisano svakih 5 min.”

“Samael” komentator i montenofašista, koji ne smije da se potpiše, o mom sinu – maloljetnom Vidu Antiću koji boluje od autizma.

 

Prvim briselskim sporazumom iz aprila 2013. postavljeni su okviri Zajednice srpskih opština. Tada je, uprkos ogradama kakva su „slova“ Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i zakoni Kosova-UNMIK, dogovoreno da ZSO ima „pun nadzor nad oblastima ekonomskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanizma i ruralnog razvoja“ (član 4). Zajednicu bi činile slobodno udružene opštine Kosova-UNMIK u kojima srpski narod čini većinu i druge opštine koje bi željele da u zajednicu stupe, a većina članica ih primi (član 1).  Srpskom narodu nije dato pravo da drži svoje policijske snage, ali je najavljeno stvaranje policijskog regiona na sjeveru pokrajine u čijem bi sastavi Srbi bili proporcionalno zastupljeni, a regionalnog komandanta bi birale albanske vlasti, ali sa liste kandidata koju predlože četvorica predsjednika srpskih opština (član 7). Srpskom narodu nije data ni sudska autonomija, ali je najavljeno uspostavljanje vijeća Apelacioniog suda sa srpskom većinom i njegova kancelarija na Sjeveru Kosova (član 10). ZSO bi imala sopstvenu imovinu i mogla bi da je materijalno pomaže Srbija, ali ne bi imala ni zakonodavnu ni sudsku vlast, njena izvršna ovašćenja bila bi svedena na kapacitet njenih članica, a predstavnička tijela bi bila delegatska, umjesto neposredno izabrana. Imala bi grb, zastavu, himnu i predsjednika (delegata koga biraju delegati).

Ovakva ZSO bila je smokvin list za potpuno ukidanje ustanova Srbije na Kosovu koje je za većinu članica UN i dalje njena pokrajina pod međunarodnim protektoratom. Takođe, Srbija se obavezala da će albanskim vlastima Kosova-UNMIK izručiti i svoja ovlašćenja u domenu energetike i telekomunikacija. Dvije strane su se obavezale i da jedna drugoj ne smetaju niti na bilo koji način podstiču nekoga da drugoj strani pravi poteškoće u daljim evropskim integracijama. Neobičnim „previdom“ za telekomunikacije i energetiku su postavljeni rokovi, a u slučaju ZSO rok je bio dat da bude osnovane tijelo koje će sastavljati statut!

Tih dana sreo sam u beogradskoj Krunskoj ulici Borisa Tadića, donedavnog predsjedika republike. Ovaj smireni, sangvinični čovjek, koga nacionalna borba svakako nije mnogo uznemiravala u životu, bio je pometen, tvrdio je da su vlasti SNS-a prihvatile nepovoljniji status za srpski narod od onog koji je nedavno nuđen njegovoj vladi.

Tokom narednih deset godina trajala je igra u kojoj je Srbija omogućila punu državnost albanskog Kosova, a za uzvrat niti je uspostavljena ovakva, manjkava ZSO. Zvanična Srbija se u međuvremenu ponašala sumanuto:  na jednoj strani prihvatala je sve zahtjeve, predavala sopstveni suverenitet, raspuštala ustanove koje čak i nisu bile predmet sporazuma, prihvatila zahtjev da sama nagradi priznanje Kosova od strane Izraela tako što je smjesta priznala Jerusalim za prestonicu ove države… Predsjedniku Olimpijskog komiteta Srbije naloženo je da ne odbije učlanjenje Kosova u Međunarodni olimpijski komitet – iako je to mogao. Jezero Gazivode, za koje je predsjednik Vučić urlikao da ga „ne da“, danas je potpuno pod albanskom kontrolom i još smo pohitali da ga nazovemo po Donaldu Trampu. Sa druge strane Srbija se borila da Kosovo ne uđe u Savjet Evrope, Interpol i Unesko. Srpska diplomatija se diči „otpriznavanjem“ Kosova od strane čak sedamnaest, uglavnom siromašnih i dalekih država.

Predsjednik Vučić se više puta, pa i privatno, pohvalio kako mu je Briselski sporazum trebao kako bi „kupio vrijeme“. Nije jasno za šta? Srbija je danas dvostruko zaduženija nego prije deset godina; naš privredni rast je, kumulativno gledano, viši samo od par evropskih država; on je 2016. i 2020. podržao kandidate na izborima u SAD koji su izgubili; političari na koje je možda računao u EU su sišli sa vlasti; rat koji traje u Ukrajini doveo nas je u situaciju većih napetosti u zemlji, manje mogućnostu Ruske Federacije da nam pomogne i veće zlovolje SAD prema nama.

Sada je Vučić prihvatio novi sporazum kojim otvoreno priznajemo Kosovo, a za uzvrat ćemo pregovarati o Zajednici srpskih opština!  Sve to našem narodu prodaju zaluđujući ga preko medija – tvrdeći da prihvaćeno nije potpisano (pa zbog reči koja „obavezuje“ je Grenland promijenio državu u čijim je granicama) te da će genijalani predsednik Srbije izabrati šta da od prihvaćenog i sprovede.

I dok prije ko zna koliko godina izabrani tim, na čelu sa SNS poslanicom iz Kosovske Mitrovice konačno predstavlja nacrt statuta, strogo napisan po tezama dva Briselska sporazuma, sa možda dodatim pravom da nemoćna ZSO naplati neku taksu svojim građanima, suočeni smo sa činjenicom da „Ustavni sud“ „Republjik Kosova“ smatra ZSO neustavnom, da je Tači tražio da u zajednici bude više opština pa da Albanci čine bar 60% njenog stanoništva. Status Srpske pravoslavne crkve nije uključen u sporazum, a prilikom pregovora Srbija je morala da zahtijeva da SPC bude označena sa „sjedište u Beogradu, Srbija“ – kako Šiptari ne bi osnovali sopstvenu SPC sa sjedištem u Drenici.  Sada Aljbin Kurti ima ideju stvaranja neteritorijalne zajednice za Srbe na Kosovu.

No, važno je da se uvek nađu velika poplava (2014) ili masovna ubistva (2023), a ako nema ničeg poteklog or „više sile“ onda makar na brzu ruku isplaniran prenos zemnih ostataka Karađorđevića u Srbiju, kako bi režim medijski pokrio svoje delovanje. Takođe, bitno je da se poslanica SNS osjetila ugroženo od Kurtija i Bisljimija, pa ju je predsjednik Vučić, kako kaže, „zaštitio“.

Tagovi