Incident od prije neko veče ispred Vile Gorica koji su povodom dodjele Trinaestojulske nagrade izazvali predstavnici DPS-a, Evropskog saveza i tzv. kulturni poslenici i građanski aktivisti, podsjetio je na trenutak kako bi Crna Gora izgledala da 30. avgusta 2020. godine takva asimiliaciona i diskriminatorna politika nije poslata na smetlište istorije.

Do tog dana, gore navedeni akteri su, svako u svojoj oblasti, decenijama davali doprinos sistematskom marginalizovanju Srbe kroz zakone, politiku, unutrašnje i spoljne odluke, retoriku, simbole, državljanstvo… Sada bi da idu i korak dalje – da zabrane Srbima čak i da primaju državna priznanja. Mada u njihovo doba bilo je nezamislivo da Srbin dobije Trinaestojulsku nagradu.

Lament za prošlim vremenima lažni građanisti su iskazivali brojnim antisrpskim parolama i pokušajem juriša kroz policijski štit, sa jednim jedinim ciljem da onemoguće srpskom pjesniku da primi negradu kojoj su oni prikačili antisrpski oreol.

DPS, SDP, SD i dio “građanske elite” pokazali su očigledno da se ne libe prijetnji, zastrašivanja i relativizacije ljudskih prava kako bi ugušili srpsku prisutnost – čak i kad je riječ o nagradama i javnim javnim priznanjima.

Prerađivanje jezika, isključivanje ćirilice, institucionalna marginalizacija srpskih kulturnih simbola – sve su to koraci kojima je etnički identitet bio sveden na periferiju. DPS je ciljao na “usitnjavanje i potiskivanje srpstva” u javnoj sferi radi jačanja sopstvene vlasti.

Njihov cilj je očigledan – da srpski identitet u Crnoj Gori bude „slomljen“, a da broj Srba kulturnom asimilicjom bude sveden na minimum.

A za postizanje tog cilja DPS i sateliti su tokom 20-ak godina vladavine preduzimali su sledeće antisrpske korake , na koje ćemo posjetiti javnost:

Prekid savezništva sa Srbijom i referendum o nezavisnosti

  • 2006. Crna Gora je raspisala referendum o nezavisnosti, u kojem je tijesnom većinom (55.5%) izglasano razdruživanje od državne zajednice sa Srbijom.

  • Srbi u Crnoj Gori (preko 30% stanovništva) većinski su glasali protiv nezavisnosti.

  • Odluka je doživljena kao istorijski prekid veza sa Srbijom.

Priznanje nezavisnosti tzv. Kosova

  • 9. oktobar 2008. Crna Gora je priznala jednostrano proglašenu nezavisnost tzv. Kosova.

  • Srbija je povukla ambasadora iz Podgorice, a potez je naišao na snažnu osudu srpskog stanovništva i SPC.

Uvođenje crnogorskog jezika i brisanje srpskog iz školskih programa

  • 2004–2010. Srpski jezik je postepeno potiskivan iz školskih programa.

  • 2010. crnogorski jezik postaje službeni jezik u školama, a srpski biva degradiran u „jezik u službenoj upotrebi“.

  • Udžbenici su prilagođeni novom jeziku, a ćirilica je potisnuta.

Ustav iz 2007. godine

  • U novom Ustavu Crne Gore, srpski jezik nije proglašen službenim, iako ga tada većina građana govori.

  • Zvanični jezik postaje „crnogorski“, dok je srpski „u službenoj upotrebi“.

Ulazak Crne Gore u NATO (2017)

  • Crna Gora je 2017. godine bez referenduma ušla u NATO, iako su Srbi u zemlji mahom bili protiv.

  • Ulazak u NATO je posebno osjetljivo pitanje zbog NATO bombardovanja SRJ 1999.

Progon i diskriminacija SPC

  • Vlast je sistematski podržavala tzv. Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC) i pokušavala da umanji uticaj SPC.

  • 2019. – Zakon o slobodi vjeroispovijesti: predviđao mogućnost nacionalizacije crkvene imovine SPC-a.

  • Ovo je izazvalo višemjesečne litije i otpor srpskog naroda i sveštenstva širom zemlje.

Očito da bi antisrpska mržnja društveno-politčkih predstavnika montenegrinsko-dukljanske ideologije utihnula jedino kada bi srpstvo nekim slučajem „nestalo“ iz Crne Gore i kada bi broj Srba pao na „minimalno prihvatljiv nivo“ – što je bio i latentni cilj režima Milo Đukanovića koji se rukovodio primjerom iz susjedne Hrvatske.

Međutim, upravo je današnja Hrvatska primjer države u kojoj srbofobija može nabujati do neslućenih razmjera, uprkos zanemarljivom procentu Srba u ukupnoj populaciji.

Tagovi