Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Šangajska organizacija za saradnju osnovana je sredinom jula 2001. godine; zanimljivo svega nekoliko mjeseci prije spektakularnih terorističkih napada na Ameriku od 11. septembra iste godine. Od samog osnivanja, ŠOS je izuzetno značajan bezbjednosno-ekonomski oblik organizovanja u centralnoj i istočnoj Aziji, a danas i u južnoj Aziji. U godini osnivanja borba protiv „tri zla“: terorizma, vjerskog ekstremizma i separatizma bila je najveći izazov i u tom smislu ŠOS je prva međunarodna organizacija koja je borbu protiv terorizma identifikovala kao primarni osnivački cilj. Uz to, ŠOS je od samog početka bio posvećen stvaranju međunarodnog političkog i ekonomskog poretka koji je „fer, racionalan i demokratski“.
Danas je ova organizacija, uz geoekonomski format BRIKS, jedan od simbola nove globalizacije u okviru koje je naglasak na regionalnom povezivanju i to prvenstveno na evroazijskom prostoru. Pored Kazahstana, Kine, Kirgistana, Rusije, Tadžikistana i Uzbekistana, organizaciji su od 2017. godine pristupili Indija i Pakistan, dok je 2021. godine odobren zahtjev Irana za punopravno članstvo, a početak procedure za Bjelorusiju najavljen 2022. godine realizovan je lane, čime je ŠOS ostvario pretenzije širenja svog uticaja na području Istočne Evrope. Ukupna teritorija zemalja članica ŠOS je više od 35 miliona km², odnosno 65 procenata teritorije Evroazije. Ukupan broj stanovnika zemalja ŠOS je oko 3,5 milijardi ljudi (2022), što je polovina svjetske populacije, uz napomenu da su kineska i indijska privreda druga i treća privreda u svijetu po BDP.
Proteklih godina, aktivnosti organizacije su proširene na povećanje obima vojne saradnje, razmjenu obavještajnih podataka i borbu protiv terorizma. Prva vojna vježba je održana 2003. godine u Kazahstanu i u Kini, a zatim su ideje vojne saradnje razigravane i na drugim velikim zajedničkim vježbama. Pored suprotstavljanja terorističkim prijetnjama, najčešće sa islamističkim predznakom, ideja ovog vojnog formata je i da pacifikuje često komplikovane međusobne bilateralne odnose. Zbog toga se prisustvo indijskog premijera Modija i njegov susret sa predsjednikom Kine Sijem na skupu u Tjencinu, smatra i na simboličkom planu velikim trijumfom ove ideje, jer je jedan od strateških ciljeva „atlantizma“ stvaranje permanentne nestabilnosti u odnosima Indije i Kine.
ŠOS u pokretu
Samit u Tjencinu je ujedno i peti koji je organizovala Kina. Svake godine je druga država od sadašnjih devet članica domaćin samita i drugih institucija ŠOS i formata saradnje, koji prethode samitu. Kao zemlja domaćin tokom 2024–2025, Kina je organizovala oko stotinu događaja, sa različitim temama, od redovnih susreta tijela ŠOS do ekonomskih, kulturnih, sportskih, akademskih. Tema čitave godine je Održivi razvoj Šangajske organizacije za saradnju, što govori o tome da je težište skupa u Tjencinu bilo usmjereno ka produbljivanju ekonomske saradnje članica i njenih dijalog partnera i posmatrača. Dodatno, kineski domaćini su najavili da će moto ovog samita biti Održati Šangajski duh: ŠOS u pokretu. Njihov cilj je da se predstavi kineska vizija budućeg jačanja organizacije kroz nalaženje novih načina da se produbi saradnja na ekonomskom planu (naročito kroz digitalnu ekonomiju, autonomnu tehnologiju i suverena IKT rješenja) kao i na političkom, bezbjednosnom i kulturnom planu. Kina je predložila Strategiju ekonomskog razvoja ŠOS u narednih deset godina, koja će svakako uključivati i smanjenje spoljne zavisnosti članica u svom (održivom) razvoju i obezbjeđivanje njihove sajber bezbjednosti kroz stvaranje „arhitekture digitalne nezavisnosti“ i što efikasnije korišćenje formata Inicijative „Pojas i put“.
U skladu sa promjenom globalne geopolitičke paradigme je i naglasak na istorijskoj ulozi Kine i njenom ogromnom doprinosu u pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Ova činjenica govori i o tome da ŠOS postaje sve više organizacija koja baštini određene istorijske i moralne vrijednosti. Kina je poslednjih godina ustanovila Dan pobjede kineskog narodnog oslobodilačkog rata protiv japanske agresije koji se obilježava 3. septembra, a u znak sjećanja na 2. septembar 1945. godine kada je Japan potpisao kapitulaciju pred predstavnicima devet savezničkih država, među kojima je bila i Kina. Malo se zna da su žrtve kineskog naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata bile ogromne – procjenjuje se da je usljed gladi, raseljavanja, zbegova, japanskih egzekucija i u građanskom ratu, život izgubilo nekoliko miliona ljudi, najviše civila. Ima i procjena da je tokom građanskih i oslobodilačkih ratova broj žrtava bio i čitavih dvadeset miliona. Za NR Kinu je ovaj datum prilika da se nacija ujedini oko odavanja počasti žrtvama, herojima otpora, da se podsjeti na odgovornost Japana za rat i stradanja Kineza, kao i da se naglasi značaj Komunističke partije kao snage koja je ujedinila zemlju i vratila naciji dostojanstvo. Upravo zbog toga Kina je veoma osjetljiva na sve rašireniju pojavu istorijskog revizionizma, posebno događaja iz Drugog svjetskog rata, a što se posebno ispoljilo 2004. godine kada su se pojavili japanski udžbenici iz istorije koji su u Pekingu ocijenjeni kao provokativni.
Kao manifestacije kineskog nacionalizma navode se i slučajevi masovnih demonstracija izazvanih bombardovanjem kineske ambasade u Beogradu 1999. godine, kao i protesti zbog promocije „nezavisnosti Tibeta“ u Francuskoj uoči Olimpijade u Pekingu 2008. godine. Konačno, Kina i ne krije da je pitanje odnosa prema Tajvanu najveći izazov u njenim odnosima sa SAD, pa je modernizacija kineske vojske od 2,3 miliona pripadnika jedan od strateških prioriteta ove države. U tom pogledu je nezaobilazna saradnja sa Rusijom i podrška njenoj „specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini“.
Snaga Sibira
Ratni događaji u Ukrajini i odnos Evropske unije prema Rusiji, podstakli su preispitivanje ruske spoljne politike u poslednjih nekoliko godina. Nema nikakve sumnje da je Rusija pokrenula niz strateških inicijativa čiji je cilj povezivanje sa Dalekim istokom na novim-starim evroazijskim osnovama. Ta pojava nije novost u ruskoj društvenoj svijesti, čak ni u 20. vijeku. Zanimljivo je da je ruska emigrantska inteligencija u Sofiji 1921. godine objavila zbornik Izlaz ka Istoku, dok je Petar Savicki u članku Evroazijstvo (1925) reinterpretirao ideje V. Lamanskog o postojanju tri makroceline u Evroaziji (Lamanski navodi tri svijeta azijsko-evropskog kontinenta) urušavajući dotadašnje „evropocentrično stanovište“ o postojanju dva kontinenta – Evrope i Azije, koje dijeli planina Ural.
Polazeći od fizičko-geografske integralnosti evroazijske kopnene mase, Petar Nikolajevič je u geopolitički rječnik uveo pojam Evroazije „kao trećeg kontinenta“ u okviru kojeg su Evropa i Azija periferne oblasti sa manje-više izraženim maritimnim uticajima sa Atlantskog, odnosno Tihog i Indijskog okeana. Na taj način je ideja o geografskoj integralnosti i centralnosti Rusije–Evroazije poslužila kao teorijski predložak za reviziju cjelokupne ruske istorijske i kulturne samospoznaje (P. Savicki, Geografske osobenosti Rusije, 1927), a što je i osnova „novog evroazijstva“ kao filozofskog i geopolitičkog fenomena savremene Rusije. U kineskoj verziji evroazijstvo je moćan savez dvije kontinentalne velesile, Kine i Rusije, koji kao takav podrazumijeva viševektorsku saradnju prvenstveno u oblastima energetike, tehnologije i vojne bezbjednosti.
Ovome dodajmo da je politikolog Leonid Savin na više mjesta komentarisao domete ruske „specijalne vojne operacije u Ukrajini“. On ističe da je ključna posledica ovog događaja „konačno razdvajanje Rusije od Zapada“, uz napomenu da je pored očiglednih političkih posledica u toku i proces kardinalnih promjena u ruskoj ekonomiji čija je osnovna karakteristika sve veće oslanjanje na nezapadna tržišta i sopstvene resurse (proizvodne i prirodne).
Za Savina je takođe veoma značajan i proces „dedolarizacije svjetskog finansijskog sistema“ koji je najsigurniji simptom svijeta buduće višepolarnosti. Svakako najvažnija geopolitička pomjeranja trenutno se dešavaju na Globalnom jugu gdje dojučerašnji američki sateliti (Saudijska Arabija) sve otvorenije okreću leđa projektu Paks amerikana. Pored nestanka „suverene Ukrajine“, sadašnji sukob će najviše koštati Evropu, dok je savez Rusije i Kine sasvim izvjesna činjenica, i osnova novog svijeta multipolarnosti.
U središtu ovih aktivnosti bez istorijskog presedana svakako je dogovor Rusije, Mongolije i Kine, kojim je preusmjerena energetska istorija na Istok. Naime, jeftini ruski energenti koji su pokrenuli posleratni bum i činili evropske, a prije svih nemačke, fabrike konkurentnim sada su namijenjeni Kini. Tri zemlje su potpisale pravno obavezujući memorandum za gasovod „Snaga Sibira 2“ – trasu od oko 2.600 kilometara, kojom će svake godine isporučivati 50 milijardi kubnih metara prirodnog gasa kroz Mongoliju u industrijsko središte sjeverne Kine.
Na taj način Rusija dobija zagarantovani izlaz, učvršćuje bakarnim cijevima partnerstvo sa Kinom, dok Peking obezbjeđuje dugoročno snabdijevanje pod svojim uslovima. Tako je dosadašnja globalna energetska mapa precrtana, a cijenu će prije svih platiti Evropljani.
Srbija i ŠOS?
Uporedo sa promjenom svjetske geopolitičke arhitekture, čini se da je sve legitimnije i pitanje eventualnog pridruživanja Srbije ŠOS-u. Tim prije što naša zemlja ima izvanredne odnose sa Kinom i Rusijom, i po svojim geografskim karakteristikama je svojevrsna „tvrđava Balkana“. Novinar Branko Žujović ukazuje na najmanje dva razloga srpskog približavanja ovoj organizaciji, a to su „prijetnje destabilizacijom koje dolaze sa Zapada u vidu kršenja međunarodnog prava i notornog suzbijanja legitimnih i zakonitih srpskih interesa, i islamističke prijetnje koje potencijalno mogu da dođu sa Bliskog istoka ili su već u Federaciji Bosne i Hercegovine, na Kosmetu i u Raško-polimskoj oblasti“.
Ovaj vrsni komentator navodi i druge argumente bezbjednosne prirode, poput prisustva najmanje desetak hiljada islamista (neke procjene pominju i broj od četrdesetak hiljada), vjerskih ekstremista koji žive i djeluju u paradžematima i gradovima u Federaciji Bosne i Hercegovine koji su povezani sa „Muslimanskom braćom“, vehabističkim i drugim islamističkim organizacijama. Za Srbiju bi, dakle, od ključnog značaja bio pristup informacijama i akcijama koje sprovodi Regionalna antiteroristička struktura ŠOS-a. Ovaj organ ŠOS-a posvećen je borbi protiv terorizma, separatizma i vjerskog ekstremizma, ali i protiv narko-terorizma, trgovine narkoticima i aktivnostima usmjerenim protiv zakonito izabranih vlada. Uz to Šangajska organizacija za saradnju lane je, ukoliko ne računamo Rusiju kao osnivača organizacije, stupila na evropsko tlo prijemom Bjelorusije.
Ovome svakako treba dodati i svojevrsnu hipokriziju u odnosima evropskih država i Kine. Naime, dok se o Kini javno govorilo veoma negativno, istovremeno se proširuje obim kineskih investicija u Evropi, koja je sama suočena sa velikom ekonomskom krizom. Umjesto da posmatra ŠOS kao konkurenciju, Brisel bi mogao da istraži oblasti sinergije, od borbe protiv terorizma do zelenog razvoja, od digitalne infrastrukture do obrazovne razmjene. Angažovanje sa ŠOS-om takođe bi pomoglo EU da bolje razumije širu transformaciju globalnog upravljanja, navedeno je u jednom od komentara objavljenih u kineskoj štampi, uz napomenu da naglasak ŠOS-a na suverenitetu i ravnopravnosti među nacijama može da dopuni i podrži pozive EU na stratešku autonomiju i diverzifikovano partnerstvo.
Naravno, mnogo toga zavisi i od procesa unutar same EU, odnosno pojedinačnih država – članica, gdje se čini da je rast suverenističkih stranaka nezaustavljiv proces. Pojava suverenizma u EU nije slučajan fenomen, već je posledica masovnih nezadovoljstava izazvanih primjenom neuspešnog neoliberalnog ekonomskog i socijalnog modela. Ideja o „dominaciji tržišta nad ostatkom društva“ pokazala se kao još jedna ideološka utopija, poput mnogih viđenih u 20. vijeku.
