Srbija je ozbiljna država: Markoviću i Đukanoviću pola države bilo na ulici a oni prijetili, Vučević podnio moralnu odgovornost zbog procentualno manjeg broja ljudi!

Premijer Srbije Miloš Vučević danas je podnio ostavku na svoju funkciju nakon višemjesečnih protesta koji se događaju u Srbiji. Ovaj čin, kako je i sam kazao, jeste moralna odgovornost za sve što se događa, a što je došlo nakon što je sinoć došlo do incidentne situacije u Novom Sadu.

– Ova politika kojoj pripadam, stranka koju vodim, stranka koja je pobjeđivala, mora da pokaže najveći stepen odgovornosti, da donese i pokaže nove zakonomjernosti u srpskoj politici, da pokaže da je najodgovornije. Nakon ovog događaja sinoć u Novom Sadu moja neopoziva odluka je da podnesem ostavku na mjestu predsjednika vlade republike Srbije. Imao sam dug sastanak sa predsjednikom Vučićem, prihvatio je moju odluku, argumente. Mislim da time pokazujemo odgovornost onih koji su birani da budu odgovorni, da nam se to ne preliva na ulice, dalje podjele u društvu, nego da političari prihvate odgovornost i bar na taj način dovedu ili pokažu da su spremni da dovedu do smirivanja tenzija. Da se svi vrate razgovoru, traženju rješenja koje je najbolje za Srbiju, a ne za neku stranu državu ili strane interese“, kazao je premijer Miloš Vučević.

Ovaj čin nije toliko zapamćen u politici našeg regiona, a pogotovo u Crnoj Gori. Ni u našoj državi nije bilo primjera kada bi se nakon neke tragedije, poput one u Novom Sadu, podnijela odgovornost, iako su mnogi to i tražili. Tako se svojevremeno govorilo i o slučaju likvidacije urednika Dana Duška Jovanovića, kao i brojnih drugih likvidacija koje su se događale u Crnoj Gori ali odgovornost nije bilo. Nije je bilo ni u slučaju ubistva Pavla Bulatovića, niti Belog Raspopovića, Gorana Žugića, te Slavoljuba Šćekića.

Odgovornost je konstantno tražena od nekadašnjih Vlada Demokratske partije socijalista, međutim, odgovornost je jedina izostajala. Jedini slučaj kada je neko podnio ostavku bio je ministar Bulatović koji je istu podnio nakon snimka gdje inspektor prima mito. To je jedini poznat slučaj iz moderne istorije Crne Gore.

Tu bi se trebala podvući crta odnosno linija koja ozbiljne države i ozbiljne sisteme odvaja od onih koji su 30 godina vladali Crnom Gorom, silom na sramotu. Isto tako je važno napomenuti da studentske organizacije u Srbiji, iako okupljaju respektabilan broj ljudi, procentualno gledajući, nisu okupile onoliko koliko je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori okupila litijama. Brojke (možda) jesu slične do jedne mjere, ali procentualno, za onoliko veliku Srbiju, su ništavne. U Crnoj Gori je tokom 2020. godine bila sasvim drugačija situacija – pola građana je bilo na ulicama i borilo se za svoje svetinje!

Ni tadašnji premijer Duško Marković niti predsjednik Milo Đukanović koji su i bili glavni inicijatori zakona o slobodi vjeroispovjesti čak ni kada im je pola Crne Gore izašlo na ulice nisu ni pomišljali da podnesu ostavku već su govorili kako je Crna Gora napadnuta od velikosrpskih elemenata kao i elemenata imperijalističke Rusije. Ni govora o ostavkama nije bilo, a tek kad je došla voda do poda, zvali su SPC na lažne razgvore što je Crkva prozrela u samom startu.

Sve dok se to dešavalo, krenuo je otvoren progon SPC iz Crne Gore. Rušili su se konaci, pandemija korona virusa je korišćena striktno za obračun sa sveštenstvom, sveštenstvo je i hapšeno, išlo se čak i do toga da su priveli mitropolita crnogorsko primorskog Amfilohija i vladiku Joanikija. Vjernici su zbog protestovanja na ulicama prebijani, na stotine je bilo uhapšenih a epilog je bio pad DPS-a sa vlasti.

Danas, odnosno ovih dana, očekuje se da kolumnisti njihovih medija i političari uskliknu u podršku studentima kojih je procentualno mnogo manje nego ljudi koji su bili na litijama u Crnoj Gori da unisono kažu kako je Srbija propala i kapitulirala ostavkom Vučevića. Međutim, kada pričaju o ličnoj i ljudskoj odgovornosti, moraju prvo pogledati svoje dvorište i na sve one koji ostavke nisu ni pomišljali da podnose!