Spomenko Gostić (Doboj, 15. avgust 1978 – Jovići kod Maglaja, 20. mart 1993) ostao je upamćen kao najmlađi odlikovani borac Vojske Republike Srpske.
Njegovo ime danas simbolizuje djetinjstvo prekinuto ratom, ali i hrabrost koja je daleko nadmašila njegove godine.
Posthumno je odlikovan Medaljom zasluga za narod Republike Srpske i Zlatnom medaljom za hrabrost „Miloš Obilić“ Republike Srbije.
Rođen u Doboju, Spomenko je rano upoznao težinu života. Nakon razvoda roditelja, sa majkom Milenkom odlazi u ozrensko selo Gornji Ulišnjak, gdje je živio sa bakom Vidom Mitrović.
Njegovo djetinjstvo obilježili su siromaštvo i porodične tragedije, ali i rijetka toplina seoskog života.
Bio je vrijedan, tih i uvijek spreman da pomogne drugima. Posebno je volio konje – prilazio im je bez straha, kao da je među njima nalazio mir.
Do škole u Maglaju pešačio je svakog dana sedam do osam kilometara, jer u selu nije bilo ni škole ni prevoza. Tako je, hodajući ozrenskim stazama, dočekao rat.
Neposredno prije izbijanja sukoba, preminula mu je majka, ostavivši Spomenka samog sa bakom – a ubrzo i bez nje.
Kako su se ratna dejstva približavala, Gornji Ulišnjak, većinski srpsko selo, našao se na prvoj liniji fronta. U prvim napadima poginula je Spomenkova baka Vida, a njegov polubrat Dragan otišao je u vojsku.
Tada je četrnaestogodišnji dječak ostao sam, bez porodice, ali sa jasnom odlukom da ostane i pomogne.
O njegovom upornom pokušaju da se priključi vojsci svjedočio je njegov kum i prijatelj Dalibor Tripić:
„Niko nas tu raširenih ruku nije primio u vojsku, ni dočekao. Naša prva borba bila je da se izborimo za to mjesto, da učestvujemo u vojsci. Pošto smo mi ipak bili djeca. Ja sam tad imao nekih 16 godina, a on je imao 14. Da bi nas neko primio u vojsku, morali smo biti duplo ozbiljniji, duplo odgovorniji nego ovi stariji da bi imali povjerenje u nas. Tako da u prvi mah, pošto je naše mjesto bilo malo, okruženo sa svih strana, bili smo uvučeni, a nije bilo dovoljno vojnika, u taj prvi mah Spomenka nisu angažovali. Nas koji smo imali 16 godina rasporedili su u te pozadinske jedinice, za kurire, da bi što više sposobnih vojnika moglo da ide na liniju. Pošto je linija bila na nekih šest-sedam kilometara, nije tu bilo nekih 60 muškaraca sposobnih za vojsku. Sa lijeve i desne strane po nekih dva-tri kilometra bila je prazna linija. Tako da smo bukvalno angažovani i mi koji smo imali do 16 godina i žene i sve. Njega nisu angažovali, što mu je teško palo.
On se nije pomirio sa tim, pošto se uvijek družio sa nama starijim. Kad smo mi angažovani, on je ostao bukvalno sam. Nije imao sa kim ni da se druži. Onda su do nas došle priče da se tu iza nas, nekih 25 kilometara, osniva kamp, neka specijalna jedinica, da primaju sve koji mogu da prođu obuku. I on je nekih 25 kilometara otišao pješice tamo da i njega prime, ali je i za njih bio premlad. Četrnaest godina. Sve dok nisu krenule malo veće i žešće borbe. Kad su krenule žešće borbe, onda se linija pomjerila, samim tim je došlo do problema snabdijevanja vojnika, jer to su bile šume, potoci, nisu kamioni mogli da dovoze, ni kada je neko ranjen, municija, logistika… Baš je došlo do haosa. I on je tada uspio da uhvati neka dva konja i da napravi zapregu. I silom prilika su ga primili, niko se nije mogao odreći, jer je išao na prvu liniju, izvlačio ranjenike, dovozio municiju, dovozio hranu, bukvalno postao je nezamjenjiva karika u tim borbama i u toj jedinici.“
Spomenko je, zajedno sa prijateljem Slavišom Petrovićem, prevozio hranu, municiju i ranjenike zapregom kroz šume i minska polja.
Upravo na tom zadatku prvi put je ranjen, ali ni tada nije odustao. Njegova fotografija, nastala nakon ranjavanja, obišla je javnost i postala simbol dječje hrabrosti u ratu.
„Imamo mnoge slučajeve gdje je bilo teško, ali se sve opet nekako izdrži. Imao sam slučajeve da sam nagazio na minu, naišao sam i odbila je prvi točak. Ovo mi je druga rana, mene je bacila detonacija i tu me je geler okrznuo, ali opet se sve savlada“ – rekao je on svojevremeno u jednom intervjuu i dodao:
„Tukli su me mecima, ali i to sam izdržao. Kažem da mi ovdje dobro i fino, sarađujem sa vojskom, hranim se sa vojskom, spavam… Nemam oca, nemam majke, ostao sam samo sa babom, ali je ona poginula baš kod ove kuće tu“ – rekao je on svojevremeno u jednom intervjuu.
Iako su mu mnogi nudili izlaz iz rata – dom, školovanje, pa čak i odlazak u Francusku – Spomenko je sve odbio.
„Dok moja noga ne kroči na Maglaj, ja ne idem odavde“, govorio je.
Ostao je tamo gdje je, po sopstvenom osjećaju, bio potreban.
Dana 20. marta 1993. godine, tokom granatiranja položaja Vojske Republike Srpske, Spomenko Gostić je teško ranjen i ubrzo preminuo.
Imao je samo četrnaest godina. Sahranjen je zajedno sa svojim saborcima u Gornjem Ulišnjaku.
Danas njegovo ime nose ulice u Višegradu i Beogradu, podignute su mu biste i spomenici, snimljeni filmovi i napisane knjige i stripovi.
Ipak, najvažniji spomenik Spomenku Gostiću ostaje sjećanje na dječaka koji je, u vremenu mržnje i razaranja, pokazao šta znače odanost, hrabrost i žrtva.
(KURIR.RS)
Koji Muslimani ne lazi te.