Piše: Momo Joksimović
Veliki broj građana Crne Gore smatra da nam stvarnost i budućnost nijesu dobri. Pod teretom živimo. Dokle?
Cijene vrtoglavo rastu. Udar na standard je nepodnošljiv. Djeca nam odrastaju u lošem ukupnom ambijentu – medijskom, bezbjednosnom i obrazovnom.
Liječenje je skupo, za mnoge nedostupno – nije dobro. Obrazovanje nam je na najnižoj tački, a ono je temelj svakog društva, pa i našeg. Bolnice i škole nijesu po mjeri čovjeka. Pravosuđe i policija, koji bi trebalo da budu garant slobode, pravde i pravičnosti, u veoma su lošem stanju.
Selo nam izumire. A ako nema sela – nema ni države.
Ne samo što nam je mnogo toga loše, već ne umijemo sve to da popravimo. Nešto se previše svađamo, petljamo, improvizujemo. Nemali broj građana Crne Gore misli da nam spasa nema, ali „propasti nećemo“.
Dakle, ukupna stvarnost nam odavno nije dobra. Sa njom na tenane tonemo. No, nema kukanja. Kukanje ništa ne donosi do očaja.
Imamo li snage, imamo li moći da se udružimo – svi koji želimo dobro sebi i generacijama koje dolaze – da nam bude bolje?
Pozivamo najpozvanije i one koji najviše mogu da doprinesu: prvenstveno novinare, prosvjetare, ljekare, sportiste, kulturne poslenike, filmske i dramske stvaraoce, sudije i tužioce, policiju, preduzetnike, privrednike, seljake i radnike, poljoprivrednike i zanatlije, ugostitelje i sve ljude dobre volje – da gradimo bolje društvo.
Idoli su nam postali kriminalci, a prostitutke uzori. Razvratnost, osionost i primitivizam postali su svakodnevica.
Pravosuđe, ogrezlo sa bezbjednosnim sektorom u kriminal. Standard sve lošiji, a država sve nemoćnija. Znaju li odgovorni šta je država? Da je država moć, sila, prinuda, regulator svega i svačega. Država kad hoće – sve se može.
Kakva demokratija? Demokratije nema. Djelimično postoji u Švajcarskoj. Gdje još?
Možemo li živjeti bolje? Ima li rješenja za bolji i udobniji život? Ima…
Ajmo svako da u svojoj branši da doprinos. Ajmo sa pragmatičnim rješenjima da spasimo sadašnjost i budućnost.
Mi smo tu da pomognemo, predlažemo i dajemo rješenja – a da ih političari sprovode. Ne ovi političari kakve imamo, već da ih mi biramo, da nama odgovaraju. Političari koji znaju, koji hoće i mogu. Ima ih mnogo – i pametnih, i vrijednih, i časnih, i boljih od nas samih.
Zato pod hitno hoćemo otvorene izborne liste, da mi građani biramo odgovorne koji će odgovarati narodu – a ne nikome ili samo svom šefu.
Da odlučujemo o svim važnim pitanjima referendumom. Tako ne bi bilo politizacije.
Da su se građani pitali – niko ne bi dobio 600 eura povećanje plata, dok sela nemaju puta, struje, vode… Regulisalo bi se pitanje jezika, državljanstva – i to bezbolno i odmah.
Još nam govore: „Mi u ime i po želji naroda radimo!“ Ma narod niko ne pita. Koji narod?
Socijalna davanja i razni vidovi pomoći često se zloupotrebljavaju. Krade se na svakom koraku. Zloupotrebe su na svim nivoima. Došli smo dotle da se krade na dnevnicama, putnim troškovima, godišnjim odmorima, prevozu, odvojenom životu, tuđoj njezi, invalidima, penzijama, brojnim prinadležnostima, diplomama itd. Dokle?
Kad će kraj lopovluku???
A sistem kontrole – nikakav. Hoćemo demokratiju, ali kakvu? Da se narod pita! Da se građanin pita, kako to Ustav kaže!
Hajde da počnemo da se mijenjamo. Pozdravimo komšiju. Pitajmo ga kako je. Treba li mu što? Kako mu možemo pomoći?
Za početak – dovoljno.
U opštini Bijelo Polje, sa infrastrukturom je najlošije u Vranešu. Zašto?
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
