SMUTI

Piše: Emilo Labudović, izvršni direktor Srpske kuće

„Smuti“ je pojam koji potiče od engleskog termina smoothie i opšte je prihvaćen u srpskom jeziku (kako glasi u ovom Čirgićevom, ne bih vam znao reći), a u slobodnijem prevedu značio bi nešto kremasto i glatko, što i jeste. To je, zapravo, piće napravljeno od pirea voća i povrća, sa tečnom podlogom, izmiksano u raznim vrstama blendera, miksera i tako dalje. Nutricionisti novije provinijencije ovaj svojevrstan koktel i mješavinu raznih proizvoda voća i povrća preporučuju kao neiscrpan izvor vitamina i drugih koristnih materija neophodnih organizmu i, kako bi to rekao jedan moj sa sela, „zdravih za zdravlje“, a smuti bi preveo kao „bućkuriš“!

Ako se čitalac već, sasvim opravdano, pita otkud smuti, iliti bućkuriš, na jednom ozbiljnom portalu i među ozbiljne i promišljene rubrike, da odmah objasnim. Ideja za ovaj tekst nije rođena uz čašu nekog smutija, jer zima i nije sezona ni voća ni povrća, a ono iz hladnjača em je preskupo, em je već izgubilo polovinu korisnih sastojaka, već me je na njega podsjetila današnja skupštinska rasprava povodom izglasavanja nepovjerenja aktuelnoj Vladi Crne Gore. Kao neko ko je više od dvije decenije bio zarobljenik politike u njenim raznim oblicima i naslušao se skupštinskih diskusija i rasprava, a i sam učestvovao u njima, nekad vatrenije nego je bilo po mjeri i rijetko kad toliko pametno da bilo koga ubijedi u bilo šta i nešto promijeni, trebalo bi da, po sistemu dežavija, budem u najmanju ruku rezistentan na tirade koje su se nizale jedna za drugom. A ako tome dodam i krajnje neutralan stav prema sudbini aktuelne Vlade (džentlmenski je da se o bivšim ljubavima ćuti), današnja rasprava je bila živa zgoda da se, uz čaj umjesto smutija, prisustvuje svojevrstnom političko – pozorišnom vodvilju u kojem je većina glumaca nastojala da se skrije iza maski demokratske uzvišenosti, zabrinutosti za sudbinu Crne Gore i izgaranja za njenu proevropsku budućnost. I, reklo bi se: ništa novo.

Ipak, nešto je danas bilo novo i neodoljivo je podsjećalo na pravljenje smutija. Čak i dobar poznavalac političkih prilika u Crnoj Gori i njenom Parlamentu ne bi se smio zakleti u majčin grob da su svi akteri bili – svoji. Kao u onoj reklami za jedan čokoldni keks koja glasi: „kad si gladan nisi svoj“, današnji reklameri političkih kolačića, gladni vlasti koja se, obataljena, oskrnavljena i kompromitovana potezima Zdravkove vlade, valja ulicama, skupštinskim holovima i tajnim kabinetima, iz petnih žila su se trudili da ne budu oni koji su bili. Podržavaoci su postali napadači, napadači su prešli u odbranu, srednja linija se čas povlačila, čas pridruživala napadu, uglavnom: rijetko je ko bio na svojoj poziciji. A kad se tako pristupi igri, rezultat se znao i prije nego je „naš i njihov Aleksa“ označio početak.

I kada, kao kod pripreme smutija, komadi voća i povrća ubačeni u blender izgube lik i formu i pretvore se u mutnjikavu kašu, tako su i brojni uesnici današnje rasprave izgubili politički profil kojim su se, na grbači po ko zna koji put prevarenog naroda, ušetali u skupštinske klupe. Bućkuriš je bio nepodnošljivo neprepoznatljiv, a o ukusu će se, prije ili kasnije, a svakako uskoro, opet izjasniti građani. O Vladi i njenoj sudbini ne bih ni riječi, osim one stare: „sama pala, sama se ubila“, ali prosto kao građanin, zgađen na neke koje sam nekada „znao“, ponosan na neke koje sam slijedio, želim samo da kažem: sve u svemu – bljutavo. I ne da se progutati bez nagona na povraćanje. Ali, niti nam je prvi put niti će nam, ovakvima kakvi jesmo, biti poslednji, jer mikseri naših smutija su izvan našeg dometa, u kuhinjama u kojima se sprema nova torta svjetskog poretka. I sve dok oni miksaju i mućkaju, mnogi će u tom bućkurišu izgubiti i svoj lik i sve svoje. Jer, kad si gladan (vlasti i briselsko – američkog tapšanja po ramenu) onda baš nisi svoj.

I kad smo već kod smutija, na svakom blenderu stoji upozorenje da se u njega ne smiju stavljati koštunjavi plodovi jer mogu da oštete aparat. Zato i ne treba da čudi što u ovom crnogrskom bućkurišu, koji miksaju nekakav trećerazredni Eskobar i gospođe DŽudi i Karen, nema mjesta onima koji su svoji. Tvrd je orah voćka čudnovata…