Piše: Momo Joksimović, predsjednik partije Penzionera CG
Smrt je jedina izvjesnost života i najveća tajna ljudskog postojanja. Od prvog dana kad čovjek postane svjestan sebe, suočava se sa činjenicom da će jednog dana nestati.
Smrt je trenutak prestanka svih životnih funkcija — kada srce, mozak i disanje trajno prestanu da rade. To je kraj života, jer tijelo prestaje da bude živo.
Umiranje je drugačiji pojam. To je proces koji vodi ka smrti — postepeno slabljenje tijela, duha ili svijesti, slabljenje snage, usporavanje disanja i povlačenje iz ovozemaljske stvarnosti. To je granica što treperi na promaji vremena.
Rođenje se dešava bez našeg saznanja, a umiranje gledamo svjesno. I smrt i umiranje imaju sličnosti jer su završni trenuci životnog puta.
Razlika je u tome što je umiranje proces, dok je smrt završni trenutak tog postojanja.
Filozofi smrt vide kao kraj svijesti i početak ništavila. Vjernici u njoj vide novi oblik i vječnost duše. Antički filozofi su smrt gledali kao prirodni završetak života, dok je hrišćani doživljavaju kao povratak Bogu. Hajdeger je govorio da je čovjek „biće ka smrti“, jer samo kroz spoznaju sopstvene prolaznosti možemo shvatiti smisao života.
Za mlade je smrt nepravda, a za starije ona je prirodni završetak života, oslobođena bola, umora i bolesti.
Kad čovjek proživi dug i ispunjen život, smrt više nije neprijatelj, već saputnik koji dolazi po svoje — mirno, bez žurbe. Takvo umiranje zaslužuje poštovanje. Ono je kao zalazak sunca koji osvijetli oblak posljednjim zracima. Tu nema panike, već neka vrsta tihe zahvalnosti što je sve bilo kako je bilo.
Smrt čovjeka koji je živio časno i pošteno nije gubitak, već potvrda da je život imao smisla. Njegovo tijelo može nestati, ali njegova djela, riječi i sjećanja ostaju kao nevidljivi most između prošlosti i budućnosti. Za čovjeka koji je proživio puno, možemo reći: „Smrt nije neprijatelj, već posljednji učitelj života.“
Smrt nije kraj. To je samo tišina — posljednji dah, tihi, dublji, bez potrebe za vazduhom, u kom život šapuće sebi: „Hvala ti.“
Smrt nije neprijatelj, ona je gost što dolazi bez žurbe, kada sve svjetlosti unutra mirno stoje, kad i riječi više ne moraju da dokazuju ništa. Smrt je posljednji razgovor između čovjeka i sebe samog. Ona pita, a mi odgovaramo ćutanjem. Ona sluša, a mi koračamo i razumijemo.
Čovjek koji je dugo živio zna da život nije niz dana, već stalna žudnja da se razumije smisao svakog jutra. I kad više nema jutra, ostaje ono što je ostalo u drugima — trag u očima djece, riječi koje su nekome pomogle, osmijeh kojim si nekog podigao kad je pao.
Smrt nije protiv života — ona je njegovo ogledalo. U njoj se vidi šta smo sve bili kad je sve stalo, jesmo li bili čovjek ili samo prolaznik kroz dane. Ko umije da prihvati kraj, već je naučio šta je vječnost. Jer vječnost nije beskonačna, nego mir sa samim sobom.
Kad posljednji put ugledamo sunce i kad nam se u duši oglasi ona tišina što liči na molitvu bez riječi, tada shvatimo da — život nije ono što imamo, već ono što dajemo.
Smrt ne uzima: ona samo vraća ono što nam je bilo pozajmljeno — tijelo zemlji, duh vjetru, misli zvijezdama.
I tako, kad dođe, nemoj je zvati strahom. Pozdravimo je kao gosta što je odavno najavljen. Neka sjedne, neka čuje sve naše priče, sva naša ćutanja.
Smrt je najveći učitelj — ona nas uči kako da živimo dostojanstveno, kako da cijenimo trenutak, poglede, dodir, jednu riječ zahvalnosti.
I tako kad ode, ostajemo mi — ne u tijelu, već u priči, u sjećanju, u tihom glasu što se prenosi s koljena na koljeno.
Dokle god neko izgovara naše ime s poštovanjem i blagim osmijehom, dotle nijesmo nestali. Smrt je samo zapeta u pjesmi života što se ne završava.
Strah od smrti uvijek je prisutan — manje ili više. Čovjek mora naći pomirenje s onim što se ne može izbjeći. Ni pjesma ne gleda na smrt kao na tamnu silu, već na mudrost koja nas uči šta zaista ima vrijednost: dobrotu, ljubav, uspomenu.
Kad čovjek na kraju puta uspije da kaže „živio sam“ bez gorčine, onda smrt nije više gubitak, već kruna života. Zato i smrt može da znači — pjesmu dostojnu življenja.
Smrt je samo pauza u pjesmi koju život još svira u nečijem sjećanju. I zato, kad dođe, ne treba je zvati strahom. Pozdravimo je kao starog prijatelja što je konačno stigao. Neka čuje naše priče. Neka osjeti naše ćutanje.
Umiranje nije samo biološki proces. Može biti i duhovno umiranje — kad čovjek gubi nadu, vjeru, ljubav, kada prestaje da se raduje. Umiranja mogu nastati prije smrti.
U epskim pjesmama, junaci često umiru časno, braneći otadžbinu — kao smrt Miloša na Kosovu. Tako je i sa ljudima. Ljudi umiru, ali ostaju u pričama, u sjećanjima, u ljubavima.
Umiranje nije zaborav, nego tišina u kojoj se sabira sve što smo bili. I ratovi umiru, kao i junaci koji su ih preživjeli. Ali sjećanja na njih ostaju u nama, u pričama, u pjesmama, u srcu naroda.
Prijateljstva i kumstva, ako su prava, nikad ne umiru.
Umiranje nije kraj. To je veliki krug života. Dok nas se neko sjeća — mi smo živi.
I smrt i umiranje velika su tajna. Mogu izazvati strah, ali i mir, jer nas podsjećaju da ništa nije vječno i da treba cijeniti svaki trenutak života.
Narod kaže da čovjek umire dva puta: prvi put kad srce stane, drugi put kad ga posljednji put neko spomene.
Umiranje nije tuga, već povratak u tišinu — u sebe. Dok je smrt čovjekov kraj, ona je i novi početak.
Podgorica, oktobar 2025.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
