ŠMRČEŠ LI?

Piše: Kasper

Šmrčeš li?

Ne moraš da odgovoriš — dovoljno je da ćutiš. Jer odgovor se vidi u pogledu, u tom kratkom trzaju između svijesti i bjeline. Nije pitanje nosa, nego duše. Nije pitanje moći, nego bijega.

Bijeli prah — meka zamka, hladan poljubac propasti. On ne dolazi kao neprijatelj, već kao šapat. Kaže: „Opusti se… samo jednom.“ I tako počinje put kojim se ređe ide — put bez povratka u stvarnost. Svaka linija koju povučeš po stolu, briše liniju između onoga što jesi i onoga što više nikad nećeš biti, to zapamti.

Kažu da daje moć. A zapravo — oduzima težinu koju nosiš i pokazuje koliko si slab da se izboriš sa sobom. Skine ti dušu s tla, digne te visoko, da bi te bacio niže nego što si ikad bio. Jedan trenutak osjećaja svemoći vrijedi čitavu noć očaja. Jedan udisaj — hiljadu izgubljenih dahova. I kad se „vratiš“ natrag, stvarnost te ne prepoznaje.

A zašto ne šmrčeš?

Možda zato što još uvijek umiješ da sanjaš bez laži. Jer znaš da to nije let, već pad u savršenom stilu. Bijeli prah ne liječi rane — on ih samo puderiše, da izgledaju podnošljivo.

Ima ih svuda — u odijelima, u limuzinama, u privatnim klubovima i jeftinim sobama. Neki ga kriju kao sramotu, neki ga slave kao tajno božanstvo. I svi su isti kad bijelo prekrije stolove: izgubljeni, uzdignuti, uništeni. Jer taj prah ne bira — samo uzima.

Bijeli prah nije samo droga — to je ogledalo. U njemu ne vidiš lice, već sjenku. U njemu nema Boga, nema ljubavi, nema dodira. Samo bijelo koje postaje crno kad se pogledaš iznutra.

Šmrčeš li?

Znaj, ako to već radiš — nijesi udahnuo prašak, već si izdahnuo sebe!

(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)