Piše Emilo Labudović
Vlajko je, sasvim slučajno, moj brat od strica, ali to nije ni blizu privilegija koja ga uvodi u ovu priču. Jer, Vlajko je slučaj bez presedana i može biti junak svake posttranzicione priče u Crnoj Gori, s jedne, i paradigma svih naših privatizacija, s druge strane. Vlajko je, da razjasnim, slučajno, instruktor (svih kategorija) u Auto – školi, bivšoj organizacionoj jedinici bivšeg Auto – moto društva „Ivangrad“, kasnije preimenovanog u „Berane“.
Tranziciona golgota kroz koju je ova nekad moćna organizacija prošla je – slučaj za Riplija, i prava je slika bratsko – kumovske pljačke nekadašnje društvene i državne imovine. Odlukom da se nekadašnja auto – moto društva u Crnoj Gori preimenuju i preregistruju kao NVO, pod rukovodstvom tadašnjeg (a i sadašnjeg) rukovodioca AMS Crne Gore, Zorana Bakrača, i njegovog gurua, Vukašina Maraša, otvoren je proces za čije bi pravno tumačenje bila neophodna čitava jedna studija. Uglavnom, društva su, pod maskom NVO, razgrabljena, privatizovana ili rasprodata braći i prijateljima za budzašto.
U tom pravno – organizacionom galimatijasu i terevenci, u kojoj se nije znalo ko pije a bilo je vrlo očigledno ko će, na kraju, da plati ceh, izgleda da je slučaj beranskog AMD bio najilustrativniji. Zahvaljujući sestri, visoko pozicioniranoj u MUP Crne Gore, i zaleđu Bakračevom i Maraševom, izvjesni Vesko Bubanja dočepao se prilike da izvrši eutanaziju društva i da ga privatizuje do mjere koja prevazilazi čak i onu da mu je „od baba ostalo“! Pošto kao NVO nije bilo profitabilno, Bubanja osniva firmu pod sličnim imenom, odvaja auto – školu koju ostavlja bez poligona za obuku, učionica i učila i svodi je na troje zaposlenih koji, u konkurenciji privatnih i moderno opremljenih auto – škola, više ne mogu ni za plate da zarade. Dio za tehničke preglede izdaje privatnoj firmi, radionicu privatnom licu, prodaje dio zemljišta… riječju: krčmi i rastura bez pardona. U Sutomoru, pod izgovorom da gradi odmaralište za radnike, uz njihovu pomoć i argatovanje, gradi apartmane za koje se kasnije ispostavlja da su upisana na njegovog oca. Podiže kredit od 120 hiljada evra koji je društvo redovno otplatilo, ali ni Šerlok Holms ne bi otkrio u šta su te pare utrošene jer u društvo nije unijeta ni palica. A sve prijave zaposlenih, državni tužilac odbacuje pod jednim te istim izgovorom da ni „u najudaljenijoj sumnji nema bića krivičnog djela“!!! Čini li vam se ovo poznatim?
U međuvremenu, slučaj zvani Vlajko navršava 41 i po godinu radnog staža, ali ne može u penziju. Može u privremenu, može u invalidsku (srce popustilo), ali ne i u redovnu jer mu, kao ni ostalima, nijesu uplaćeni svi doprinosi. Osim toga, više od dvije godine radi bez plate, dok je „izvjesni Vesko“ sebi odredio i uredno isplaćuje onu od 800 evra. Pojedini, od naimenovanog Veska privilegovani, radnici odlaze u penziju sa otpremninom – poklonom u vidu službenog auta, a Vlajko i još par njih, uz pomoć novog advokata, i dalje vode bitku da dokažu – nedokazivo: da pravo i pravda još nijesu umrli.
Slučaj zvani Vlajko, koliko god je po mnogo čemu specifičan, nalik je hiljadama slučaja bivšiš beranskih radnika. Daleko od brige države, uz nemoćno slijeganje ramenima institucija, sindikata pogotovo, jedan za drugim, gasili su se i pljačkali brojni beranski kolektivi, a vojska radnika ostajala bez stanova, hljeba i perspektive. Znam, reći ćete, to je bila tranziciona sudbina svih radnika u Crnoj Gori, ali ipak – nije. I radnici Kombinata aluminijuma su radnici privatne firme ali, država se ubi da im nadoknadi ono što im je (opet neki Vesko) uskratio kako bi mogli da odu u penziju. I radnici Željezare su, takođe, radnici privatne firme, ali država čini sve da ih zaštiti. Pa radnici Boksita, Metalca… čitav energetski sektor je, na ovaj ili onaj način, pod zaštitničkom brigom države. Beranska Celuloza, Polimka, Ciglana, Rudnik… da pobrojim samo najveće, sa više hiljada radnika, to nijesu bili. A to nijesu bile privatne firme.
Možda će Vlajko prije na Ulicu, u naručje roditelja, nego što će istjerati pravicu. Sluga Jernej ovoga doba i dalje uzalud obija pragove onih čija bi briga za pravo i interes društva i pojedinca u njemu trebalo da bude, ako ne veća a ono makar koliko i Vlajkova. Maraša više nema, moćna sestra je odmaglila u Švedsku i promijenila (!!!) identitet, Zoran Bakrač se živ ne čuje, Katnić je dalji i od najudaljenije sumnje, Blažo Jovanić u Spužu, ali se i dalje, kako ovaj beranski tako mu i imenjaci i ispisnici širom Crne Gore, ponašaju kao da se ništa nije dogodilo i promijenilo i da će „njihovo“ biti do kraja svijeta. Ili smo, možda, mi koji se u promjene uzdamo i nadamo – u dubokoj zabludi, a Vlajko zvani slučaj, poslednji Mohikanac. Ili će prije biti da je poslednji Don Kihot koji juriša na vjeternjače.
Sve je ovo istina, sva AMD su opljačkana, sve je rasprodato. U Njemačkoj je ADAC jedna od najačih organizacija, u većini EU zemalaj auto moto društva su pod patronatom države, to su velike i moćne organizacije koje su nausluzi građanima i vozačima. I dalje se veliki novac od akciza, goriva i registracija pere preko Bakrača i njemu sličnih, a šta je tek sa tehničkim pregledima, pljačkanju građanja preko homologizacije prilikom uvoza automobila, čak je i Mašinski fakultet tu odavno uključen, sve teški kriminal a u CG plaćamo najskuplje gorivo a registracije vozila su čista pljačka. U Švajcarskoj uređenoj zemlji, tehnički pregled de vrši jednom u dvije godine, a sa vašim ličnim tablicama koje se vode na ime vlasnika možete voziti više automobila. CG, besudna zemlja!