Piše: Emilo Labudović
Sloboda je… mnoge umne glave zastale su pred nastavkom ove rečenice i pokušajem da se apsolutnom definicijom objasni jedan od najprisutnijih termina u ljudskoj istoriji. Jer, sloboda može da bude sve i da, opet, ne obuhvati sve svoje nijanse i valere. Možda je najbliža definicija ovog termina i njegovo sveobuhvatno značenje da je sloboda samo težnja i samo san. Nikad dosanjan i nikad ostvaren u realnom životu. I da je samo u snu i snoviđenju apsolutna, čista i blistava, i da samo u snu „pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj“. Ili, da se prisjetim Bore Čorbe, „teoretski sve to lepo zvuči, malčice je drugčije u praksi“!
Sloboda je, dakle, bezgraničan san i težnja, ali je vrlo ograničena slobodom drugih. Jer, kad i za stopu zađe na teren nečije druge slobode, odmah se pretvara u neslobodu, nasilje i teror. Slobodu, često i prilično nekritički, izjednačavaju sa demokratijom koja je, upravo zbog jasno definisanih pravila i zakona koji je definišu, mnogo uža od slobode. Ali, s manje ili više jednakosti, u mnogo čemu se podudaraju.
Svijet je, reklo bi se, više nego ikad ranije, zatrpan oblicima „slobode“ i demokratije. Danas imamo „slobodu“ da budemo šta god hoćemo, čak i ono što nam od Tvorca (i roditelja) nije dato. Već nam uče djecu koja još nijesu čestito ni prohodala da odlučuju ne samo o svom polu već i o tome jesu li uopšte ljudska bića. I što je više objektivne neslobode, nasilja, pritisaka, zločina… to je više „slobode“ koja to nije, ili je samo surogat ili njena transvestitija. Izopačenosti svake vrste, pobuna protiv Boga i prirode, maskirna širom razvijenih zastava „slobode i demokratskih prava na izbor%, učinili su svijet i vrijeme u kojem živimo ambijentom na kojem bi nam pozavidio i jedan Markiz de Sad. A svaki unutrašnji otpor tom ludilu, ili njegova javna manifestacija, medijskom „slobodom“ dočekuje se kao nevjerica u „carevo novo odijelo“. Sloboda i demokratija je, dakle, da „car bude go“, ali nije slobodno to reći ukoliko ne želite da budete ekskomunicirani, naruženi i odbačeni.
Ili, kako je to davno rečeno: u društvu ludaka samo je pametan čovjek lud!
Sloboda ima raznih. Od onih istorijskih, veličanstvenih, kad se raskidaju okovi ropstva, pa do onih sitnih, svakodnevnih „prava na izbor“. Sloboda i demokratsko pravo je da, recimo, šetate i vozite, ali je teror to onemogućavati drugima. Da zaposjednete ulicu, dvije, ali ne i grad. Sloboda je da ne idete na predavanja i ne polažete ispite, ali je teror tu „slobodu“ nametati drugima kao obrazac ponašanja i svakidašnji životni stil. Sloboda je da ne idete u školu, ali je teror sprečavati druge da to rade. Sloboda je da javno govorite, ali nije sloboda i nije demokratija da javno lažete i zamjenjujete teze. Sloboda je, mada to i nije najkulturnije, da psujete i pljujete, da mrzite, da povrćate, ali je zato ispod svakog nivoa kulture i slobode da to činite, recimo, po zastavi sopstvene države. Jer, i kad ste mlad i kad ste student, nijeste bog i nijeste iznad zakona.
Sloboda je, između ostalog, i da se bude izdajnik, da se bude strani sluga i izmećar, ali je sramota da se sopstvena država ruši i ruži po preciznim upustvima stranaca koji bi da tu državu bace pod noge. I da se, pritom, tim „preciznim planovima i uputstvima za rušenje“ ponosi kao sopstvenim uspjehom. I koliko god to neko nastojao da predstavi slobodom, pravom i demokratijom, to je samo obična izdaja, samodestrukcija i nemoral. Sloboda je, recimo, da ne volite Andriju, ali nije sloboda (o demokratiji da ne govorimo) Mila, Žila i Rankišu proglašavati jedinim pravim izborom.
Sloboda podrazumijeva i bunt protiv neslobode, demokratski krik protiv nedemokratskih okova. Sloboda je javno obznaniti svoju neslobodu i ustati protiv nje, jer, kao što narod kaže, „dok se dijete ne zaplače ni majka mu se ne sjeća“! Ali nije sloboda prisiljavati cijelu naciju da kmeči istim plačom. Nesloboda mora biti realna i vidljiva, jasno definisana i imenovana, ali ne i maskirana u velike, opšte i nedokučive principe i obrasce. I nije sloboda kad šačica u odnosu na demokratski izabranu većinu, koliko god da ih ima, mjesecima svojom „slobodom“ drži tu većinu u svojevrstnom zatvoru.
Sloboda je, i demokratija je, imati svoj stav i boriti se za njega, ali niti je sloboda a još manje demokratija tresnuti tim stavom o sto i reći: ili ovako ili nikako! U zemljama slobode i demokrgije, za kakve se, navodno, zalažu podnosioci zahtjeva u formi ultimatuma, validnost stavova se provjerava na izborima. Pa, kom’ opanci, kom’ obojci. Sloboda je biti mlad, nepokoran i s glavom u oblacima, ali nije sloboda, i nije demokratija, i nije u duhu puta kojim hodimo, da se grupica šiljokurana koja, između ostalog, nije u stanju ni da nabroji sve svoje zatjeve, samoproglasi jedinim tumačima prav i slobode, uzurpira slobodu drugih i neke sopstvene (ili naručene) zahtjeve ispostavi kao opšte i kao blanko papir po principu „uzmi ili ostavi“. Makar se i zvali nekako što bi trebalo da zvuči na sjutrašnjicu nam.
Nije demokratija da ulica smjenjuje ministre, da se promptno i „od do ograničeno“ zahtijeva nešto što predstavlja dug i mučan proces ozdravljenja društva. Nije demokratija da se neznaveni samoproglašavaju jedinim zaštitnicima pravde, prava i Ustava, po cijenu da „slobodom“ istrajavanja u svom neznavenju i uzurpatorskom divljanju neslobodu drugih, mnogostruko brojnijih, čine gotovo egzistencijalnom.
Sloboda, slijepa ili jednooka, sloboda apsolutna i bez granica, ona koja degradira i opovrgava sebe samu, njen nakaradni i izvitopereni lik u odaji krivih ogledala, svuda je oko nas. I svakim danom je ima sve više. Ima je toliko da, što bi rekao David Štrbac „od miline jedva dišemo“!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
