Piše Perica Đaković
Uz božićni pozdrav Hristos se rodi godinama se pravoslavni pozdravljaju na današnji dan , dan kada je u Vitalajemu rođen Isus, ali baš tog dana u donjoj Morači 1938. godine selu Bare Radovića u kući vojvode Mine na svijet je došao dječak ,kome su roditelji Ćiro i Mileva nadjenuli ime Risto. – „Jeste! Čudo! Za mene je to zaista čudo Božije! Čudo da se baš rodim na dan Hristovog Roždestva, zbog čega su mi i dali ime Risto (Hristo), a kao malog zvali me – Božina, pa se djeca sa mnom i šalila u stihu „Božina –stožina!” Ispričao mi je u našem prvom božićnom TV intervjuu tadašnji Mitropolit Crnogorsko primorski Amfilohije – I čudom, opet čudom Promisla Božijeg, ta je dječija šala jednoga dana postala stvarnost, jer ja sam i postao „stožina“– sjedim na tronu mitropolita zetskih i crnogorskih i primorskih, oko koga se sadijeva vjerni narod Hristov. I to je, opet, neko znamenje Božije koje nadmaša naša zemaljska mjerila i pojmove. Da upravo na današnji dan se prisjećam ljudske gromade koju je izrodila Crna Gora i u sjećanje prizivam djelove intervjua koje smo godinama vodili.
Rođeni ste u Kolašinu, završili ste fakultet u Beogradu, doktorirali u Atini, bili profesor u Parizu,
Da… Prošao sam baš podugačak put od sela bara Radovića, gdje sam rođen, manastira Morače, gdje sam završavao osmogodišnju školu,do prestonog grada Beograda, pa dalje do Berna i Rima, Atine i Svete Gore, do Pariza… I, evo, opet nekim čudom, opet sam u Crnoj Gori, na Cetinju – „gdje je zrno klicom zametnulo, ondje neka i plodom počine”.
-Čudni su putevi Gospodnji, ali, kada su Božiji, uvijek i savršeni! Sa Bogom se uvijek stiže do cilja, na cilju krepkiji i skrušeniji i jači, jači u vjeri, u duši, u tijelu…I do Vatikana ste stizali, i u Vatikanu bili…
-Da, stizao sam i do Vatikana i čuvene crkve Svetog apostola Petra, hrama o kome je kao o „čudu koje Bogu sliči” i čijim se „gordijem oltarom zemlja diči” Lovćenski Tajnovidac napisao onu lijepu pjesmu.2 Tamo, u toj pjesmi, zagledan u veličanstveni vatikanski hram, vladika crnogorski najprije se divi i, kori sebe što „s vječnim plamom prašinu slaže” i, sagledavajući njegovu sićušnost kao „tvarce slaboga” pred Tvorcem, počinje da slavi svoga Stvoritelja:
Za vas kažu da sem duhovne vlasti imate i značajnu svjetovnu moć u Crnoj Gori. Ustvrdiše, manje ili više obaviješteni, da se u vašoj ličnosti, u vašem djelovanju, prepliću ta vlast i ta moć, i da je vaš životni put obilježen značajnim političkim djelovanjem.
-Jeste, to me nekako prati, vjerovatno i mojom nekom krivicom. Doduše, još iz mladosti, od 1953. godine, kad sam krenuo ovim putem, neprekidno sam negdje tu, vidljiv. I kad jesam u zemlji, i kad nijesam u zemlji, a naročito od vremena kada sam postao profesor Bogoslovskog fakuteta u Beogradu, i dekan Bogoslovskog fakulteta, pa kada sam postao episkop banatski…Već sam tamo bio na velikom udaru, optuživan kako se „miješam u politiku”, kako zavađam narode, ugrožavam ideologiju, kako se „ubacujem u prazan prostor”, kako se to govorilo u ono vrijeme…To se nastavilo i ovdje u Crnoj Gori, od devedesetih godina. Stalno slušamo takve optužbe – da se mitropolit Amfilohije, govoreći ovo ili ono, i čineći ovo ili ono, miješa u politiku. Šta li bi tek radili ti ljudi kojime za to optužuju, kad bih ja zaista počeo da se bavim politikom kao moji prethodnici – Sveti Petar Cetinjski, Petar II Petrović Negoš, mitropolit Mitrofan Ban, mitropolit Gavrilo Dožić, patrijarh potonji srpski, koji je zbog svog miješanja u politiku dopao Dahaua, zajedno sa Svetim vladikom Nikolajem Ohrid- skim i Žičkim…?__To kažem – mogao bih možda i drugačije, ali nikako, nikako mi se ne da! Da sam negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, možda… Međutim, ja sam, kakav sam da sam, na tronu mitropolita zetskih i crnogorskih i primorskih,od prvog zetskog episkopa Ilariona, učenika Svetoga Save, do Svetog Petra Cetinjskog i Petra II i Mitrofana Bana i ispovjednika mitropolita i potonjeg patrijarha srpskog Gavrila, i kad bih htio, ja ne smijem od njih, jer oni gledaju sa Neba i kažu: „Ej, ti, šta ti radiš tu, more? Kojim putem ti to hodiš?”
Rođeni ste u kući Ćira i Mileve Radović 1938. Godine tačno na Božić. Dobili ste ime Risto, a u Morači, i u Istočnoj Hercegovini, Hristos se izgovara – Risto.
-Tačno na Božić! I zato su me zvali Božina kad se šalimo, govore „Božina – stožina”. Toi nije tako rđava šala, jer stožina je ono oko čega se sadijeva sijeno. Ponešto djeca pred-skazala, da ću postati „stožina” Mitropolije crnogorsko-primorske, pa, gledajući unazad,i Crne Gore. I ova Mitropolija je „stožina” Zete i Crne Gore već osam stotina godina, pa i ja dođoh, tu, po promisli Božijoj, da i ja djenem sijeno oko te stožine Božije. Stožina svega, svekolike tvorevine, jeste Bogomladenac Hristos! Sve što je ovdje sadjevano, i sadjenuto, i ne samo tokom posljednjih osam stotina godina od kada je osnovana ova eparhija, trudom i molitvama Svetoga Save, nego i prije, već od apostolskih vremena i drevne Dioklije, drevne Raške, drevnog Kotora i Risna i Skadra, sve je sadjevano oko Stožine Božije.
Da ispričam, recimo: negdje je to bilo 1951/52. g, moj otac Ćiro, zajedno sa nama djecom, sinovima njegovim, a sedam nas je sinova i dvije šćeri koji su ostali u životu, ide svake godine na Pričešće za Teodorovu subotu. Strogi post, prve nedelje posta…I mi idemo tamza Pričešće, ja već uosmogodišnjoj školi, a ona je tu, u manastiru Morači. Znam kakav je odnos nastavnika prema tome što mi idemo u crkvu, pa pokušavam da se sakrijem, da me ne vide. Ali… Vidjeli me. I šta? I nijesi mogao da se sakriješ. Preko puta je bila i policija, a tu su i stanovali neki od nastavnika… Idućeg dana, u ponedeljak, razredni starješina, ne moram ni da mu pomenem ime, pita ko je bio u crkvi juče. A bilo nas je dvoje. Bila je jedna Šćepanovićka iz Rovaca, i bio sam ja. Ona, sirota, uplašila se, a moram da priznam, ni meni nije jednostavno. Ali, ustajem…. Kažem: „Ja sam bio”. A on onda počinje da me grdi: „Kako ti, Titov pionir, kako si to sebi dozvolio!?” I ne staje…Nema predaha, vazduha ne uzima. Nastavnik je bar onda bio kao bog… A i djeca, kao djeca, počela i djeca da mi se smiju, a meni teško. Moram da priznam, nije mi bilo lako. Natjerao mi je suze, a on vidio, siromah, da je pretjerao, pa poslije djeci objašnjava kako nijesam ja kriv, kako je kriv moj otac, kako ću ja kad porastem shvatiti da je Crkva propala, da više nema Boga… A meni, meni još teže, do suza… I šta se sve dogodilo, da ne duljim priču…
Kad sam se vratio sa studija sa doktoratom, prošavši čitavu Evropu, pitam jednog svog zeta, koji je takođe bio nastavnik u manastiru Morači, šta je sa tim i tim čovjekom? On kaže – živ je, nastavnik je negdje u Lješanskoj nahiji… Rekoh zetu: „Molim te, pozdravi ga! I kaži mu da sam blagodareći njemu danas ono što jesam!” „Kako to?”, pita zet mene. A i on bio komunista. „Samo ti njemu tako kaži”, rekoh mu ja. One suze, djetinje, urodile plodom, pa sam ja danas to što jesam! Bio sam i profesor na fakultetu, dekan, a poslije toga sam bio episkop, sada i mitropolit crnogorsko-primorski… A šta mi je tu najteže? Što je taj čovjek, taj nastavnik, morao da izvršava to što su mu naredili, što je on, koji je, izgleda, došao po kazni u manastir Moraču, jer je vjerovatno pripadao, neću da griješim, ne znam tačno, drugoj ideološkoj struji u toku rata, tako morao – da bi jednostavno spasio sebe, bez obzira što mu je to sve očito nametnuto. Ne znam, neću da griješim, pretpostavljam. Najteže je što je sve to morao da prihvati, siromah, i ne samo da prihvati nego i da izvršava to što su mu naredili. I sad, meni, kad sam to čuo, onda meni više žao njega nego mene.Ja sam ipak bio dijete, Tako da… Evo… vidite, kako se to događa?! I kako se i prisjećamo na ta vremena. Vremena koja–pomenula se, ne povratila se.
Kad sam otišao u Bogosloviju 1953. g,bilo je to zlo vrijeme koje je obilježilo ostrašćeno i bjesomučno gonjenje Crkve. Sjećam se i dan-danas priče moga oca Ćira iz tih godina, kako mu govoraše neki narodni heroj: „E neće, časnu ti riječ dajem komunističku, Ćiro Radoviću, tvoj sin tamo ’ljeba jesti. Ne! Ne ni ’ljeba ni kačamaka, tamo jesti neće.” E, pa, nastavlja se po nešto od toga vremena. Ako nijesam onda, što kažu, pokleknuo u toj opredijeljenosti za Boga, za Istinu Božiju, za Onoga koji je Put, Istina i Život, sramota bi bilo da pod stare, sijede dane, u svojoj sedamdeset sedmoj, osmoj godini, sad to radim i da sada kažu: „Eto, onaj episkop Hristov koji sjedi na stolici Svetoga Petra Cetinjskoga i Svetog Petra II Petrovića Lovćenskog Tajnovidca, eno ga, gledajte ga kako se dodvorava tamo nekim plemensko-partijaškim ideolozima”. Ne, ne priliči mi, pa neke zbore šta god hoće, volja im!__
Prisjećate li se u svojoj starosti nekadašnjih dječačkih Božića?
-Kako da ne! Čak sam to i u ovoj svojoj božićnoj poslanici naveo – kako raduje i miluje dušukad moj otac Ćiro, u jutru, u devet zora, govo-ri našoj majci: „Diži ih… diži, diži”. A mi, ispod ponjave dižući se, pospani, k’o priupitamo: „Đe ćemo, tata? Đe idemo?” I idemo… On sa sjekirom, a mi za njim nekako po starini od Veljka do onog najmanjega koji se rodio 1956. g. i eno ga sad pop u Kolašinu. A i ja za njima, pristižem, pa onda, idući za njima, nakon nekog vremena na tren čujem: „A, pomozi Bože!” I onda – tup udarac sjekire. I potom, to isto čuješ i tamo, čuješ i povik i udarce sjekire sa druge strane. A snijeg napadao, a preko potoka,tamo, Blažo Lakićević, pa i Danilović, i oni sa sjekirama, isto tamo. I viče Ćiro: „Oo, Blažooo, dobro ti jutrooo i čestitooo ti Badnje jutroo i Hristovo Roždestvo”, a on, Blažo, odvikuje: „Dobraaa ti sreća, Ćiiiro Radisavljeeev! I sve ti srećno i veselo bilooo!” Milina! I sad kad to izgovaram, sve me žmarci podilaze. A onda nosimo badnjake, poređamo se i donesemo ih ispred kuće.
Poslije podne će to da se posiječe, pa će onda i da se unose. Majka Mileva stoji sa rešetom u kojem su orasi, pšenica,čak i smokve – imali smo kod Ćira, tamo preko potoka, i smokava – stoji majka i čeka, prati šta Ćiro radi. Onaj ko unosi badnjak glasno, srcem i dušom izgovara: „Dobro veče, i srećno vam Badnje veče!”, a ona, majka, odgovara: „Dobra ti sreća! Sve ti srećno i čestito bilo!” Najljepše mi ostalo u sjećanju kad moja sestra Milijana, sad starica od osamdeset godina, tada djevojka, izlazi da nam posipa vodu, jer treba da se ide u crkvu na Božić.
A, jednoga Božića, odnosno toga ljeta, i to se duboko urezalo u moje pamćenje, posvađalin se Nikola Mijatov, naš najbliži rođak, i moj Ćiro.
Posvađali se! Oko čega se seljaci najčešće svađaju? Ili oko zemlje, ili oko vode. Pokojni Nikola, divan i čestiti čovjek, izgleda da je bio zakučio malo više nego što mu pripada i Ćiro se pobunio i prestali da razgovaraju. Glave se posvađale pa ni mi djeca ne možemo više tamo… Nezgodno, tužno, teško nam… A, znamo, svake godine Nikola je bio položajnik. Ko će sad biti položajnik? Mi ništa ne znamo, Ćiro ništa ne priča. Mučna tišina tih dana. Čeka se, nezna se šta se čeka. Kad u jednom trenutku vidimo, odozgo, zagrlili se Nikola i Ćiro! Plače Ćiro, plače i Nikola… Plačemo od sreće i mi. Nije mogao Ćiro da ne ode kod Nikole! Ko je kriv, ko je prav, sada se sve to mora izbrisati… Pomirili se, zagrlili se! To je, u stvari, smisaoBožića! Da! To je ono što nama treba sada i ovdje treba – prije svega pomirenje!
I na toj bratskoj slozi, i ljubavi, da gradimo svoju budućnost i budućnost Crne Gore. E, kad bi toga bilo, to bi tek bila sreća! Nadamo se! Biće, ako Bog da.
Hristos se rodi!!!
