Sjećanje: CRN OBRAZ U BIJELOM POLJU

Piše: Emilo Labudović

Tog 14. oktobra 2008. godine, na Kuli iznad Rožaja svitalo je mutno i kišovito jutro. Osjećaju hladnoće pridonosila je veoma duga granična kontrola, tri borbena vozila italijaskih oružanih snaga pri KFORU, pratnja i obezbjeđenje tri autobusa hodočasnika iz Crne Gore koji su se uputili u Pećku patrijaršiju, a više od svega saznanje da se iz svoje zemlje u svoju zemlju mora preko granice i uz pratnju okupatora. Puni gorčine i pluća još uvijek zatrovanih suzavcem kojim nas je te večeri obilato „častila“ režimska policija Mila Đukanovića na protestu zbog istorijske sramote priznanja zločinačkog produkta zvanog „nezavisno Kosovo“, spustali smo se čuvenim serpentinama prema Peći. Ispod se, obavijena jutarnjom maglom, pusta i spaljena, osramoćena i ostavljena, pružala Metohija, ta „obećana zemlja“ roda moga. Italijanski karabinjeri, ozbiljni i do zuba naoružani, s prstima na obaračima, branik uz branik sa autobusima, trudili su se da nam pruže osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. A taj osjećaj ponovo gubi bitku sa ostrašćenim i zvjerski iskeženim licima koja nas, uz glasne povike mržnje, psovke i pokoju kamenicu, prate ulicama Peći.
U Patrijaršiji gužva. Pokrov Presvete Bogorodice, Slava ove svetinje, dovodi vjerujući narod sa svih strana, ali toga jutra najviše nas je iz Crne Gore. Kao da smo željeli da posvjedočimo kako je naš Vladika egzarh ovog trona i kako nam je sveta, ljudska i verska, obaveza da je štitimo. Ali, jutros je štite Italijani koji sa oružjem u rukama ulaze u lavru i drže stražu. Primjećujem, neki od njih se i krste, čak i prilježnije od nas.

Vraćaju mi se uspomene iz ranog djetinjstva kada me je đed Mihailo da se sa gomilom dječurlije – bliskih rođaka, slobodno izgram u porti Patrijaršije. Tada sam prvi put čuo jezik koji nijesam razumio, ali to nije smetalo igri. Jer, od Peći do naših kuća, tamo preko brda, tek je nešto više od tri, četiri sata jahanja (za đedovog Đogata pola sata manje), a nije bilo kuće u mom selu da nije imala rod širom Metohije, u Vitomirici pogotovo. Danas nemam kome da odem jer ih je vihor rata rasijao širom Srbije i Crne Gore, a ni na grob im ne mogu otići jer su uglavnom polomljeni i zatravljeni.

I opet Italijani naprijed a mi za njima, uz iste izlive mržnje ovdašnjih Albanaca, koji poput lanca okružuju Patrijaršiju, prema Visokim Dečanima. Ali, prije toga, vode nas u obližno selo Bijelo Polje, nastanjeno, kažu, uglavnom, Crnogorcima. Primjećujem da na tabli na ulazu piše Belo Polje, ali mi mještanin objašnjava da oni nikad nijesu zaboravili odakle su im korijeni i da je za njih Polje – Bijelo. Ali, ime sela u obje varijante uopšte ne odgovara njegovom današnjem izgledu. Kosturi spaljenih kuća, njih preko trista, porušena škola, ambulanta, dvorišta zarasla u korov, slomljeni plotovi, neorane njive, urasli putevi… A groblje, po uređenosti nekad ponos ne samo sela, liči na Hirošimu netom poslije bombe, i svjedoči da na Kosmetu nema mira ni za žive ni za mrtve. Iz kuća spaljenih u martovskom pogromu, tri četvrtine žitelja otišli zauvijek, i jedva šačica onih koji neće nikud i nikad.
„Obradovali bi smo vam se kao nikad“, kaže omaleni brko koji nas pozdravlja u ime sela, „ali šta nam učinjeste, kumim vas Bogom“? „Vas obrukaste, a nas se odrekoste, okrenuste nam leđa i ugasiste poslednju nadu da nam je makar odstupnica sigurna“! Ćutimo, pognutih glava, jer nemamo obraza da te ljude, umorne od izdaje, zla i nesanice, pogledamo u oči. „Crn nam obraz u Bijelom Polju“, šapuće mi Mirko, za glavu niži nego obično.

Pokušavamo da se makar koliko, toliko opravdamo pričom o nemirnju i neprihvatanju bruke, o protestu, suzavcu, pendrecima, ali očito je da to promiče nekud mimo njih i da je jedino što do njih dopire saznanje da su izdani i ostavljeni na milost i nemilost ostrvljenim vucima čije se režanje oko sela čuje skoro svake noći. „Ali, ne brinite, nastavlja brko, mi odavde možemo samo mrtvi“! „Sama nas je Bogorodica obavezala i ohrabrila da ostanemo“, kaže, i predlaže da obiđemo mjesnu Crkvu, sagrađenu još daleke 1868. godine, blagoslovom i novcem ruske kraljice Marije Andrejevne.

Još izdaleka se vidi da ni ona nije pošteđena mržnje i ugaraka ostrašćene rulje. Ali, pravi obim stradanja sagledava se tek sa njenog praga. Samo pocrnjeli zidovi, polomljeni prozori, razvaljena vrata… sve drugo je progutala i zauvijek obrisala vatra martovskog pogroma. A onda, čudo za koje, osim božjeg proviđenja, nema logičnog objašnjenja. Nasred centralnog stuba, takođe pocrnjelog i čađavog, ikona Presvete Bogorodice, skoro nedirnuta. Sve ispod i iznad nje je, kao i cjelokupna unutrašnjost Crkve, izgorelo i opustjelo, samo na njen blagi, brižni, majčinski pogled ni vatra ni vjekovna mržnja nijesu mogle. „Evo, samo zbog ovoga nećemo, do poslednjeg, napustiti selo, a Crkvi ćemo, kad – tad, vratiti stari sjaj“, ne bez ponosa ističe brko. Krstimo se, u očima mnogih od nas nagovještaj suza, a Italijani, sluđeni neobjašnjivim, ljube ikonu i kleče pred njom. Starica, za koju kasnije čujem da je poslednji izdanak nekad najbrojnije porodice u selu, maramom mokrom od suza briše ikonu i šapuće molitvu. A nad Bijelim Poljem, selu tako bliskom a tako dalekom, odjednom izgrijava sunce i čitav krajolik tone u bogati kolorit jesenjih boja.

Ostavljamo počađalo Belo Polje koje je, samo metar od najavne table, bilo jeste i biće Bijelo, svijetlog obraza i ponosa čiji šamar i danas, petnaest godina kasnije, još uvijek osjećam na obrazu. Kroz Dečane opet ista slika, ista nepodnošljiva lakoća isključivosti i mržnje, ali slika netaknutog Bogorodičinog lika koja nas prati tu surovu zbilju ipak čini manje odvratnom. „Bog će dati, sve će dobro biti“, kaže vozač autobusa i mnogo hrabrije gazi za italijanskim transporterom prema Visokim Dečanima. A negdje oko ponoći, na Kuli se, kao sa rođacima, oprštamo od italijanske pratnje čiji nas komandant hrabri i ubjeđuje da nemamo razloga za brigu i da su, dok god su oni tamo, srpske svetinje i preostali srpski žitelji zaštićeni. Vraćamo se ophrvani teškim bremenom tuge i očaja, nade i beznađa, sramote i ponosa. Za nama, obasjana oktobarskom mjesečinom, ostaje Metohija, pusta i spržena, kao vječna rana i vječna opomena crnog obraza Crne Gore. A Bijelo Polje i njegovih dvadesetak porodica, koliko ih je tamo opstalo do ovih dana, svjedoči da još ima nade i da nam Bogorodica, kakvi god da jesmo, neće okrenuti leđa.