Piše: Vladimir Đukanović
Srušena zgrada Generalštaba nije nikakvo kulturno dobro. Bogu hvala nije ni kulturno naslijeđe. Nije čak ni simbol našeg stradanja tokom NATO agresije.
Danas je to simbol bezobrazluka Javnog tužilaštva za organizovani kriminal koje očito po nalogu onih koji su ga i napravili kao takvog pokušavaju da finiširaju nasilno rušenje vlasti, odnosno obojenu revoluciju, optužujući apsolutno nizašta pojedine ministre i zaposlene u državnim organima, pa čak i samog predsjednika države, ne bi li na taj način doveli do hapšenja baš pomenutog predsjednika Republike kao simbola snage sadašnje vlasti.
Kako sam u svojstvu branioca uključen u ovaj predmet, nemam mnogo prostora da iznosim određene detalje, jer istraga je u toku, no na neke opšte poznate činjenice može se ukazati i pokušati narodu dočarati koliko je ovaj postupak idiotski i besmislen. Pored nasilne smjene vlasti, autor ovog teksta nema dilemu i da je po sredi cilj narušavanja odnosa aktuelne vlasti u Srbiji sa novom američkom administracijom, ali o tome možda neki drugi put.
Elem, ova socijalistička zgradurina koju je projektovao naš dopisni član SANU, arhitekta Nikola Dobrović, nikakve veze nije imala sa kulturnim dobrom. Zapravo, to ruglo koje predstavlja kanjon Sutjeske, status kulturnog dobra steklo je tek 2005. godine odlukom tadašnje Vlade Republike Srbije. Dakle, u momentu kada je uveliko bilo srušeno i sravnjeno sa zemljom, što je samo po sebi nelogično i van pameti.
No, još i tada su postojale ideje da se zgrada sruši do kraja i da se na toj lokaciji prave ekskluzivni kompleksi. Nisam siguran da se ikada od toga odustalo, ali svakako nikom normalnom nije bilo u cilju da ostanu gole ruševine i šut, već je sasvim logično bilo da se taj dio grada pretvori u nešto lijepo što će svi turisti koji se sjate u Beograd posjećivati.
Inače, vještačenja su pokazala da je nemoguće te zgrade rekonstruisati, što je još jedan u nizu argumenata zbog čega je bilo neophodno učiniti nešto da se ruglo od ruševina koje nam je NATO tokom bombardovanja ostavio gađajući tu socijalističku glomaznu građevinu nekako prilagodi i uredi.
Sadašnja vlast je pronašla sjajno rješenje tako što je baš američkog investitora natjerala da u projekat ubaci i muzej žrtava bombardovanja, čime bi sami Amerikanci na neki način pokazali pijetet prema žrtvama koje su pobili, a sa druge strane svako ko bi došao u posjetu Beogradu mogao bi da posjeti muzej i da se upozna sa zločinima koje je NATO počinio.
No, za neke u Srbiji to izgleda nije poželjno. Za njih je mnogo bolje da ruglo od ruševina ostane, a da se oni koji su željeli da naprave nešto korisno za Beograd pohapse i stave na stub srama.
Najsmešnije u svemu je što se optuženima na teret stavlja da su učinili štetu po kulturnom naslijeđu. Logično, svako bi postavio pitanje: kakva je šteta učinjena prema nečemu što je svakako srušeno i van bilo kakve funkcije? Šteta prema tim zgradama učinjena je 1999. godine kada ih je NATO sravnio. No, NATO niko ne proziva, niti poziva na odgovornost.
Odgovornost da čine štetu kulturnom naslijeđu stavlja se na teret onima koji su željeli da uklone ruševine i da taj dio Beograda naprave ekskluzivnim i velelpnim, sa sve podignutim spomenikom i muzejom žrtvama NATO agresije. Samim tim, logično je da se postavi pitanje – ko je ovdje lud?
Sa druge strane, ako se već pojedinima u ovom postupku stavlja na teret da su zloupotrebili položaj, što je inače krivično djelo koje je recidiv socijalističkog sistema, onda su ti ljudi morali da činjenjem ili nečinjenjem sebi ili nekom drugom pribave neku protivpravnu imovinsku korist. Toga ovdje nema. Dakle, ostali smo samo na terenu štete kulturnom naslijeđu, ali kako da se dobije odgovor da je šteta učinjena prema nečemu što je odavno uništeno. Zato je ovaj postupak sam po sebi apsolutno idiotski, odnosno ciljano je isforsiran kako bi se na pravdi Boga optužili najviši državni rukovodioci.
E sad, ako izađemo iz okvira prava, pa se prebacimo na teren politike, onda je mnogo toga jasno. Samo Javno tužilaštvo za organizovani kriminal još od momenta njegovog formiranja bilo je uglavnom politička batina prema određenim strukturama koje su bile poželjne da se u datom momentu uklone. Najveći dio slučajeva koje je JTOK pokrenuo završavali su se oslobađajućim presudama, ali kada uveliko prođu godine, pa čak i decenija ipo, od momenta kada dođe do hapšenja.
Do tada, onaj ko je naciljan prođe golgotu, bude izopšten iz javnog života, medijski uništen, ukaljan, srozanog ugleda i praktično kada dočeka oslobađajuću presudu ostaje mu samo da pronađe mjesto na groblju i da na onaj svijet ode spokojan što nije kriv, ali za ovozemaljski život on je uništen.
Šteta je što nekadašnji ministar pravde, Zoran Stojković, nije imao snage da izgura gašenje specijalnih tužilaštava za organizovani kriminal i ratne zločine, jer aktivnost ambasada koje su učestvovale u naših reformi pravosuđa, a posebno u formiranju ovih idiotskih institucija, bila je nikad jača. No, ova vlast ako želi da vrati suverenitet države u oblasti pravosuđa mora najhitnije da krene u proces gašenja specijalnih tužilaštava i njihovo vraćanje pod okrilje Višeg javnog tužilaštva u Beogradu.
Svako dalje odugovlačenje je zapravo prepuštanje vlasti ovoj otuđenoj grupi ljudi koju narod nikada nije birao, a koja je praktično dala sebi za pravo da kao prava duboka država hara sistemom.
Autor ovih redova je na sopstveno zgražavanje kada je upozoravao koliko je ovo opasna institucija bio preneražen dopuštanjem kroz ustavne reforme da tužilaštva dobiju dodatne mogućnosti da se sami biraju i da nemaju nikakvu kontrolu za njihov rad. Tim prije, jer svuda u civilizovanim zemljama tužilaštva su samostalna, ne i nezavisna, te kao takva ona su dio izvršne vlasti.
Produkt naših ustavnih reformi su tužilaštva koja su potpuno nezavisna od države, odnosno od vlasti koju je narod izabrao, ali nisu nezavisna od određenih ambasada koje tužioce vode po seminarima i stručnim usavršavanjima, gdje je svima jasno da se tužioci vrbuju za raznorazne aktivnosti i tu se dogovaraju njihova napredovanja. Suština je da strani faktor ima potpunu kontrolu nad najosjetljivijim istraga u Srbiji i da može da ih usmjerava.
Još da se sprovede namjera da se uvede tužilačka policija koja bi zbrisala nadležnosti MUP-a i čime bi se dobila neograničena mogućnost da JTOK hapsi koga god poželi, krug bi bio zatvoren. Praktično, dobili smo paralelnu državu i sistem, odnosno državu u državi, pa nije nemoguće da se dogodi i samo hapšenje predsjednika države, što je krajnji cilj u koji je autor ovih redova apsolutno uvjeren. Otuda, državo reaguj i kreni u vraćanje suvereniteta nad pravosuđem.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
