Brenda Majers-Pauel bila je samo dijete kada je početkom 1970-ih postala prostitutka. U iskrenoj ispovijesti opisala je kako je bila uvučena u rad na ulici i zašto je, skoro tri decenije kasnije, posvetila svoj život tome da se postara da druge djevojčice ne upadnu u istu zamku. Kako se ulazi u grotlo pakla prostitucije i zašto je teško, često i nemoguće, izaći iz tog začaranog kruga? Zbog čega su srećne one koje uspiju samo da prežive – i dožive određene godine? I kako da, ako uopšte uspijete da se izvučete, nastavite s normalnim životom? Sve su ovo pitanja kojih se 68-godišnja Brenda svojevremeno dotakla u svojoj ogoljenoj ispovijesti, koju u cjelosti prenosimo:
Sa pola godine ostala bez majke
„Od samog početka, život mi je davao limun, ali sam uvijek pokušavala da napravim najbolje moguće limunade.
Odrasla sam 1960-ih na Zapadnoj strani Čikaga. Moja majka je umrla kada sam imala šest mjeseci. Imala je samo 16 godina i nikada nisam saznala od čega je umrla – moja baka, koja je pila više nego većina, nije mogla da mi kaže kasnije. Zvanično objašnjenje bilo je da je umrla od „prirodnih uzroka“.
Ne vjerujem u to. Ko umire sa 16 godina od prirodnih uzroka? Volim da mislim da je Bog jednostavno bio spreman za nju. Čula sam priče da je bila prelijepa i da je imala sjajan smisao za humor. Znam da je to istina jer i ja imam smisao za humor.“
Imala je svega pet godina kad je bila prvi put silovana
„Moja baka je bila ta koja se brinula o meni. Ona nije bila loša osoba – zapravo je imala jednu stranu koja je bila predivna. Čitala mi je, pekla kolače i pravila najbolje batat krompire. Jednostavno je imala problem sa alkoholom. Dovodila bi kući partnere iz bara i kada bi se napila i onesvijestila, ti muškarci bi radili razne stvari sa mnom. Počelo je kada sam imala četiri ili pet godina, a onda je silovanje postalo redovna pojava. Sigurna sam da moja baka nije znala ništa o tome. Radila je kao domaćica u predgrađu. Svakog dana je po četiri sata putovala zbog posla. Zato sam bila dijete sa ključem oko vrata – sama sam išla u obdanište i sama se vraćala kući. A silovatelji su to znali i koristili.“
Prvi susret sa prostitutkama
„Gledala sam žene sa dugom, glamuroznom kosom i svjetlucavim haljinama kako stoje na ulici ispred naše kuće. Nisam imala pojma šta rade; samo sam mislila da su sjajne. Kao djevojčica, sve što sam ikada želela bilo je da budem sjajna.
Jednog dana sam pitala baku šta žene rade, a ona je rekla: ‘Te žene skidaju gaćice, a muškarci im daju pare.’ I sjećam se da sam u sebi rekla: „I ja ću vjerovatno to raditi“, jer su mi muškarci već skidali gaćice.
Kada pogledam sada, nevjerovatno je kako sam se tada nosila sa svime. Sama u toj kući, imala sam izmišljene prijatelje sa kojima sam se igrala – izmišljenog Elvisa Prislija, izmišljenu Dajanu Ros i Supremse. Mislim da mi je to pomoglo. Bila sam veoma druželjubiva djevojčica – mnogo sam se smijala.
U isto vrijeme, bila sam uplašena. Nisam znala da li je ono što mi se dešavalo moja krivica ili ne. Mislila sam da možda nešto nije u redu sa mnom. Iako sam bila pametno dijete, potpuno sam se isključila iz škole. Postala sam devojčica koja nije znala kako da kaže „ne“ – ako bi mi neki dječaci iz komšiluka rekli da me vole ili da su fini prema meni, mogli su praktično da rade šta žele.“
Sa 14 godina počela da se prostituiše zbog djece
„Do 14. godine, imala sam dvoje djece sa dječacima iz zajednice – dvije bebe djevojčice. Baka je počela da govori da moram da donosim novac za tu djecu, jer u kući nije bilo hrane, nismo imali ništa.
Tako sam jedne večeri na Veliki petak otišla na ugao Divižn Strita i Klark Strita i stala ispred hotela Mark Tven. Nosila sam dvodjelnu haljinu koja je koštala 3,99 dolara, jeftine plastične cipele i narandžasti karmin, za koji sam mislila da će me učiniti starijom.
Imala sam 14 godina i plakala sam, ali sam to uradila. Nije mi se dopalo, ali pet muškaraca koji su me te večeri imali pokazali su mi šta treba da radim. Znali su da sam mlada i činilo mi se kao da ih to uzbuđuje.
Zaradila sam 400 dolara, ali nisam se kući vratila taksijem. Vratila sam se vozom i većinu novca dala baki, koja me nije pitala odakle mi.
Sledećeg vikenda sam se vratila na Divižn i Klark, i činilo se da je baka srećna kada sam opet donijela novac.“
Pretukli su me i stavili u gepek
„Ali, treći put kada sam otišla tamo, dvojica muškaraca su me pretukla pištoljem i ubacila u gepek svog auta. Prišli su mi ranije jer sam bila, kako su rekli, ‘nezaštićena’ na ulici. Sve čega se sećam iz gepeka bilo je svijetlo i njihova lica sa pištoljem. Prvo su me odveli u kukuruzište gdje su me i silovali. Zatim su me odveli u hotelsku sobu i zaključali u ormar.
To je ono što makroi rade da bi slomili duh djevojke. Držali su me tamo dugo. Molila sam ih da me puste jer sam bila gladna, ali puštali su me samo ako pristanem da radim za njih.
Makroisali su me neko vreme, možda šest mjeseci. Nisam mogla da idem kući. Pokušala sam da pobjegnem, ali uhvatili su me i pretukli. Kasnije su došli i drugi muškarci. Fizičko zlostavljanje bilo je užasno, ali pravo zlostavljanje bilo je psihičko – riječi koje bi govorili, a koje nikada ne možeš da izbrišeš iz sebe.
Makroi su veoma vješti u torturi i manipulaciji. Neki će vas probuditi usred noći sa pištoljem na glavi. Drugi će glumiti da vas cijene i učiniti da se osjećate kao Pepeljuga čiji je princ došao da je konačno spasi. Djeluju tako slatko i šarmantno i govore vam: ‘Samo treba da uradiš ovu jednu stvar za mene i onda će sve biti dobro.’ I misliš: ‘Moj život je već toliko težak, šta je još malo?’ Ali nikada ne dođe taj dobar dio.“
Pet puta je upucali
„Prostituka može da spava sa pet stranaca dnevno. Tokom godine, to je više od 1 800 muškaraca sa kojima ona ima seksualne odnose ili oralni seks. To nisu veze, niko mi ovdje ne donosi cvijeće, verujte. Oni koriste moje tijelo kao toalet.
Često su nasilni. Upucali su me pet puta, izboli nožem trinaest. Ne znam zašto su ti muškarci napali mene, znam samo da im je društvo omogućilo da se osjećaju komotno da to rade. Donijeli su svoj bijes ili mentalnu bolest ili šta god, i odlučili da ga iskaljuju na prostitutki, znajući da ne mogu ići policiji, a i da bih bila shvaćena neozbiljno.
Zapravo smatram sebe veoma srećnom. Znala sam divne djevojke koje su ubijene na ulici.
Prostituisala sam se 14 ili 15 godina pre nego što sam počela da uzimam droge. Ali posle nekog vremena, nakon toliko „poslova“, nakon što su te davili, stavljali ti nož pod grlo, stavljali ti jastuk preko glave – treba ti nešto da ti da malo hrabrosti.“
Trenutak kad se sve promenilo
„Bila sam prostitutka 25 godina, i za sve to vreme nikada nisam vidjela izlaz. Ali, 1. aprila 1997. godine, kada sam imala skoro 40 godina, jedan klijent me je izbacio iz kola. Haljina mi se zaglavila u vratima i vukao me šest blokova po asfaltu, skinuvši mi svu kožu sa lica i sa strane tela.
Otišla sam u Okružnu bolnicu u Čikagu i odmah su me odveli na hitnu. Zbog mog stanja pozvali su policajca, koji me je pogledao i rekao: ‘Oh, znam ja nju. Ona je samo kurva. Vjerovatno je istukla nekog tipa, uzela mu novac i dobila šta je zaslužila.’ I mogla sam da čujem kako se medicinska sestra smije sa njim. Izbacili su me u čekaonicu kao da nisam vrijedna ničega, kao da ne zaslužujem usluge hitne pomoći.
I baš u tom trenutku, dok sam čekala početak nove smjene i da neko obrati pažnju na moje povrede, počela sam da razmišljam o svemu što mi se desilo. Do tada sam uvijek imala neku ideju šta da radim, gdje da idem, kako da stanem na noge. Odjednom je izgledalo kao da sam ostala bez ideja. Sjećam se da sam pogledala gore i rekla Bogu: ‘Ovi ljudi ne mare za mene. Možeš li, molim te, da mi pomogneš?’
Bog je djelovao brzo. Došla je doktorka, zbrinula me i zamolila me da odem u bolničku socijalnu službu. Ono što sam znala o socijalnoj službi bilo je da je sve samo ne socijalna. Ali dali su mi autobusku kartu da odem u mjesto koje se zvalo „Dženezis Haus“, koje je vodila nevjerovatna žena po imenu Edvina Gejtli, koja je postala moj heroj i mentor. Pomogla mi je da preokrenem svoj život.“
Našla utočište u sigurnoj kući
„To je bila sigurna kuća, i imala sam sve što mi je trebalo. Nisam morala da brinem o odjeći, hrani, poslu. Rekli su mi da uzmem vremena koliko god mi treba – i ostala sam skoro dvije godine. Lice mi je zaraslo, duša mi je zarasla. Brenda se vratila.
Ovdje sam shvatila vrijednost duboke povezanosti koja može nastati između žena, kruga povjerenja, ljubavi i podrške koju žene mogu pružiti jedna drugoj.
Obično, kada žena izađe iz prostitucije, ona ne želi da priča o tome. Koji bi je muškarac prihvatio za ženu? Ko bi je zaposlio? I u početku, kada sam napustila Dženezis Haus, ja sam bila ista – samo sam željela da nađem posao, plaćam porez i budem kao svi drugi.“
Pomoć drugim devojkama u paklu prostitucije
„Počela sam da volontiram sa seksualnim radnicama i da pomažem jednoj univerzitetskoj istraživaču u njenom terenskom radu. Posle nekog vremena shvatila sam da niko ne pomaže tim mladim ženama. Niko ne ide nazad i ne govori: ‘To sam bila ja, to je bilo moje mjesto. Evo ko sam sada. I ti možeš da se promijeniš, i ti možeš da se izlečiš.’
Zato smo 2008. godine, zajedno sa Stefani Danijels-Vilson, osnovale Fondaciju „Hvatač snova“. Hvatač snova je predmet američkih starosjedilaca koji se kači iznad kreveca. Trebalo bi da tjera dečje noćne more. To je ono što mi želimo da radimo – želimo da otjeramo loše snove, loše stvari koje se dešavaju djevojčicama i ženama.
Takođe vodim sekciju sa mladim djevojčicama koje su tačno onakve kakva sam ja bila 1970-ih. Mogu da prepoznam čim sretnem djevojčicu da li je u opasnosti, ali ne postoji jedinstven obrazac. Jedna može biti tiha i povučena i izbjegavati kontakt očima. Druga može biti glasna, napadna i stalno praviti probleme. Obije trpe zlostavljanje kod kuće, samo se različito nose s tim – jedino što im je zajedničko jeste da o tome neće govoriti. Ali, vremenom shvate da sam prošla kroz isto, i tada počnu da razgovaraju sa mnom.“
Svijetlo na kraju tunela
„Nakon mog iskustva prostitucije, nisam bila spremna za novu vezu. Ali, posle tri godine liječenja i apstinencije, upoznala sam izuzetnog muškarca. Bila sam veoma izbirljiva – voli da se šali da sam mu postavljala više pitanja nego komisija za uslovni otpust. Nije me osuđivao zbog ičega što mi se desilo prije nego što smo se upoznali. Kada me je pogledao, nije ni vidio te stvari – kaže da je video samo djevojku sa lepim osmehom, i poželio da budem dio njegovog života. A ja sam željela da on bude deo mog. Podržava me u svemu što radim, i prošle godine smo proslavili 10 godina braka.
Moje kćerke, koje je odgajala moja tetka u predgrađu, izrasle su u divne mlade žene. Jedna je doktorka, druga radi u krivičnom pravosuđu. U međuvremenu smo moj muž i ja usvojili mog malog sestrića.
Tako da sam ovdje da vam kažem – postoji život posle tolikog oštećenja, postoji život posle toliko traume. Postoji život nakon što vam ljudi govore da ste ništa, da ste bezvrijedni i da nikada ništa nećete postići“, zaključila je Brenda u svojoj potresnoj ispovijesti.
(Blic)
