Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Svojevremeno sam, suprotstavljajući se bujanju islamskog fundamentalizma u Bosni i Hercegovini, Svetog Save dedovini, napisao strofu zbog koje sam u Višegradu u septembru 1979. godine osuđen na dva mjeseca zatvora i ta strofa glasi:
Trebala je glava
biti dovoljno luda
da se jedna država
u osam pretvori feuda!
(Osmogonija)
Poslije dvije godine, tačnije rečeno 12. marta 1981. godine, istog dana kad su buknule šiptarske demonstracije na Kosovu i Metohiji, koje je Stane Dolanc, bivši član Hitler-jugenda, htio da minimizira, osuđen sam i u dispozitivu presude, između ostalog, piše: …“kriv je zato što je tvrdio da je jugoslovensko društvo trulo, da jugoslovensko društvo vode nesposobni i nastrani ljudi, da je jugoslovenski Ustav iz 1974. godine školski primjer pravne obmane srpskog naroda i predstavlja strašnu uvertiru u budući krvavi vjersko-nacionalni građanski rat koji će da povedu komunisti kao lažni nacionalisti i kod Srba i kod Hrvata i kod Slovenaca….“.
Poslije te robije emigrirao sam 29. novembra 1983. godine, baš na dan kad je patrijarh German, (Hranislav Đorić, bivši ljotićevac) čestitao „Dan republike“ kolektivnom predsjedništvu SFRJ, a komunistički „29. novembar“ je dan smrti Marije Terezije, umrla 29. novembra 1780. godine.
Na dan smrti Marije Terezije srbogladni srbožder Josip Broz, zvani Tito, u Jajcu 29. novembra 1943. godine, u jeku građanskog rata i pod okupacijom, povampirio je austrougarske snove o brisanju svega srpskog na Balkanu, ponavljam baš na dan smrti Marije Terezije.
U emigraciji sam, razumije se, pod svojim punim i prezimenom bez zadrške proročki pisao u najuticajnijim emigrantskim medijima (Amerikanskom Srbobranu, Kanadskom Srbobranu, Slobodi, Srpskoj borbi, Glasu Kanadskih Srba, Glasu Srba, Belom orlu, Suvoboru, Iskri, Našoj reči, Srpskim vidicima, Srboslovu, Istini i tako dalje) o predstojećim manipulacijama sa krvavim epilozima i navlačio na sebe četvorostruki bijes: ustaške, muslimanske i šiptarske emigracije, na jednoj, komuno-udbaških „Srba“ kojima sam smetao u njihovim krvavim manipulacijama, s druge strane, Vatikanu, s treće i masoneriji, koja je stajala iza krvavog scenarija, s četrte strane.
Pri tom sam za tih 37 godina emigracije preživio dva atentata zbog doslednih odbrana srpskih vitalnih interesa kroz 200 masovnih srpskih demonstracija koje sam organizovao i predvodio i do tada 38 napisanih knjiga na srpskom i njemačkom jeziku, ali oba puta su atentatori odnijeti na nosilima, no sve to nije važno.
Povratkom iz emigracije 15. juna 2020. godine zatekao sam četiri pojasa devetog kruga Danteovog pakla na državno-pravnom i teritorijalnom srpskom planu.
Ovdje ću se pozabaviti drugim pojasom Danteovskog pakla, zvanim Ptolomej koji simbolizuje izdajstvo države i naroda, a taj pojas je prekrio cjelokupnu srpsku etničku i istorijsku teritoriju.
Dakle, jugoslovenski komunisti u dosluhu sa velikonjemačkim Četvrtim Rajhom, Crnom katoličkom internacionalom, pljačkaškom finansijskom oligarhijom etabliranom u razna međunarodna tijela pod pokroviteljstvom masonerije, s jedne strane; jugoslovenskom Udbom i KOS-om u armiji u saradnji sa Mosadom, BND, Cijom, MI6 i stalim stranim obavještajnim službama, s druge strane, zajednički u krvi razrušili su državu na državice čije se Titove republičke granice u dlaku poklapaju sa onim Hitlerovim granicama iz 1941. godine i to baš u trenutku rušenja Berlinskog zida i zauzvrat su podigli ravno 8 antisrpskih zidova na srpskoj etničkoj i istorijskoj teritoriji, da bi na kraju domaće i strane palikuće počele da izigravaju vatrogasce sipajući prah u oči narodu, a zlikovci na svim stranama postali su vajni „oslobodioci“ ali nisu narod oslobodili od njih samih, što ćemo vidjeti u nastavku ovog komentara bez dlake na jeziku.
Zatvoriši se u titoističke republičke granice komunisti, udbaši i ostala antinarodna ološ s koca i konopca od zle majke i gorega oca, nastavili su titoističku praksu.
Dovršavali su sektaški ono što srbogladni srbožder Broz, zvani Tito, nije uspio.
Nacionalne štetočine i politički diletanti vidjeli su svoju šansu u drugom pojasu Danteovog pakla koji, ponavljam, simbolizuje nastavak izdajstva naroda i države.
Počeli su da se zatvaraju u plemenska i zavičajna „udruženja“ ignorišući sve ono što nije
u komuno-udbaškoj šemi i sve ono što vrhuni na naučnom, kulturnom i umjetničkom planu, jer bi maleni plemenski i zavičajni lokalpatrioti pored intelektualnih nacionalnih gorostasa bili obični mravi, ili obično smeće pored uređenog solitera u gradu.
U velikoj državi plemenski i zavičajni lokalpatrioti su bili niko i ništa izvan svog sela, ili svoje regije, u najboljem slučaju izvan svoje republike.
Krvavim odvajanjem republika po Hitlerovoj i Titovoj recepturi udbaški plemenski i zavičajni lokalpatrioti su vidjeli svoju šansu da praktično Ništa konačno bude „Nešto“, ali to „Nešto“ od običnog malog drveta ne vidi šumu, a kamoli divnu panoramu, a da ne spominjem široki horizont, jer, poznato je, njihovi vidici su ograničeni prvom međom, ili zidom.
Tako su počeli da stvaraju svoj (polu)svijet na plemenskoj i zavičajnoj kaldrmi koja je puna njihovih izgaženih ispljuvaka jer jedni i drugi su se međusobno pljuvali i obje strane po svojim ispljuvcima su gazili, a često se i ponosili svojim prljavštinama i kloakama!
U tom zloduhu njihovih (bez)ličnosti vidimo sve mediokritete, intelektualne pigmejce i moralne liliputance, kako bi rekao moj pokojni prijatelj psihijatar Jovan Marić, sve one koji su iz sela ušli u grad, ali u koje grad nikad nije ušao!
Takvi nas uvode u fazu apsurda kad iz svog plemena i zavičaja ignorišu svjetska dostignuća svojih plemenika i zavičajaca jer ne pripadaju njihovoj lokalpatriotsko-udbaškoj sekti, a povratno dejstvo te faze apsurda javlja se kroz logičnu fazu pobune, ali srećom kroz dalje stvaralaštvo ignorisanih i prećutanih od strane plemenskih i zavičajnih lokalpatriota, udbaških idiota koje, uzgred budi rečeno, istinski stvaraoci ne preziru već žale.
Danas se plemenski i zavičajni lokalpatrioti, odnosno udbaški idioti, kriju u crkvama jer su njihovu istinsku vjeru u zlikovca Tita zamijenili njihovom lažnom vjerom u Boga koga su do juče spominjali najčešće u najsočnijim psovkama, kao i u raznim nevladinim organizacijama koje su postale „Meke“ za komuno-udbaše, plemenske i zavičajne lokalpatriotske sektaše.
Da zaključim, razboriti ljudi se klone sektaških separatizama plemenskih i zavičajnih lokalpatriota, udbaških idiota.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
