Piše: Kasper I
Izraz „seks, droga, nasilje i strah“ ne pripada muzici. Muzika ga je samo preuzela. On je, u svojoj suštini, politička dijagnoza jednog društvenog poretka koji nije vladao silom, nego psihologijom.
Jugoslovenski sistem nije proizvodio političke protivnike – proizvodio je unutrašnje lomove. Seks je bio ventil, droga sredstvo zaborava, nasilje potisnuta energija, a strah osnovna društvena valuta. Ne strah od hapšenja, već strah od ispadanja iz okvira. Od pogrešne riječi, pogrešnog tona, pogrešnog identiteta.
To je bila politika bez vidljivog neprijatelja. Država se nije nametala kao tiranin, već kao roditelj. A roditeljska moć je uvijek sofisticiranija: ona ne zabranjuje – ona razočarava. Ne prijeti – ona posramljuje. Ne kažnjava – ona isključuje.
U takvom sistemu, politička htjenja nisu mogla biti artikulisana kroz klasičnu opoziciju. Nije postojalo „protiv koga“. Postojalo je samo protiv čega: protiv lažnog osjećaja stabilnosti, protiv jezika koji je tvrdio da je društvo završeno, da je istorija riješena.
Seks u tom kontekstu nije bio sloboda, nego bijeg u privatno. Politika je prestajala na pragu stana. Droga nije bila hedonizam, već tiha abdikacija. Nasilje nije bilo ideološko, već nasumično, jer sistem nije nudio kanal za konflikt. A strah – on je bio ljepilo koje je sve to držalo zajedno.
Najvažnije političko obilježje tog vremena bio je izostanak otvorenog konflikta. A gdje nema konflikta, nema ni katarze. Energija se gomila, ali nema izlaz. Zato eruptira u fragmentima: u tijelu, u noći, u poroku, u samodestrukciji.
To je ključna razlika između autoritarnog i paternalističkog sistema. Autoritarni režimi proizvode disidente. Paternalistički proizvode depresiju.
Politička htjenja te generacije nisu bila revolucionarna. Nisu htjela novu državu, novu ideologiju, novi poredak. Htijenje je bilo banalnije, ali opasnije: htjeli su istinu u jeziku. Da se stvari nazovu onakvima kakve jesu. Da se prizna strah. Da se prizna nasilje. Da se prizna praznina iza slogana.
Zato je nabrajanje – seks, droga, nasilje i strah – politički čin. To je skidanje maske. To je odbijanje da se društvo opisuje idealima kada svakodnevica funkcioniše kroz kompenzacije.
I zato taj izraz ni danas nije bezazlen. Kad se pojavi u nekom društvu, to znači da politika više ne nudi smisao, već samo upravljanje štetom. A tamo gdje politika ne proizvodi nadu, ljudi će uvijek posegnuti za anestezijom…
…i ta paralela sa današnjim sistemom postaje gotovo neprijatno precizna.
Današnja politika, iako formalno suprotna tadašnjoj, funkcioniše po istoj psihološkoj matrici. Razlika je u jeziku, ne u učinku. Umjesto „bratstva i jedinstva“ imamo „stabilnost“, „evropski put“, „investicije“. Umjesto Partije – tržište. Umjesto ideologije – menadžment. Ali rezultat je isti: depolitizacija kroz umor.
Seks je danas svuda, ali lišen intimnosti. Pretvoren u robu, u algoritam, u mjeru društvene vrijednosti. Nije oslobađanje, nego pritisak. Droga više nije marginalna; ona je normalizovana, farmakološka, propisana. Anksioznost se ne politizuje – ona se liječi.
Nasilje nije nestalo, samo je fragmentirano: porodično, školsko, digitalno. Sistem ga registruje kao incident, nikada kao simptom. A strah? On je ponovo osnovna valuta – strah od gubitka posla, statusa, vidljivosti, budućnosti.
Kao i tada, konflikt se izbjegava. Danas ne zato što je opasan, nego zato što je loš za rejtinge, tržišta i „imidž zemlje“. Politika ne traži građane, već korisnike. Ne traži uvjerenje, već prilagođavanje. Granice su opet nevidljive, ali savršeno jasne onima koji ih osjete.
I kao nekad, sistem ne proizvodi protivnike, već izgorjele pojedince. Ljude koji ne vjeruju da promjena ima smisla, ali osjećaju da nešto duboko ne štima. Razlika je samo u tome što je tada postojala kolektivna tišina, a danas postoji kolektivna buka koja služi istoj svrsi – da se ništa bitno ne izgovori do kraja.
Zato se stari politički rječnik vraća, često nesvjesno. Seks, droga, nasilje i strah ponovo kruže javnim prostorom kao opis realnosti, ne kao provokacija. Jer kada politika postane tehnička disciplina, a društvo se svede na upravljanje rizicima, ljudi ponovo traže smisao tamo gdje ga sistem ne nudi.
I to je možda najtvrđa paralela: tada je sistem tvrdio da je istorija završena; danas se tvrdi da je politika iscrpljena. U oba slučaja poruka je ista – nema alternative. A svaki put kad čujemo da nema alternative, možemo biti sigurni da je strah već preuzeo riječnik vlasti.
U tom smislu, svaki poredak koji od građana pravi umorne potrošače, a od straha legitimno sredstvo upravljanja, neminovno će u vlastitom ogledalu ponovo vidjeti iste riječi: seks, droga, nasilje i strah.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
