Koncert „Srebrni vek. Drugi dio” biće održan narednog utorka, 14. aprila od 18.30 u Ruskom domu u Beogradu. Ovoga puta povodom obilježavanja 140. godišnjice rođenja ruskog pjesnika, književnog kritičara, filozofa i putopisca-afrikaniste Nikolaja Gumiljova (1886–1921).
Kaver-verzije pjesama savremenih rok izvođača, kao i originalne kompozicije na stihove Nikolaja Gumiljova i njegove supruge, velike ruske pjesnikinje Ane Ahmatove, izvešće Vjačeslav Čarski (gitara, glas), Darja Isakovič (vokal), Aleksej Mikitenko (harmonika dugmetara) i Jekaterina Ivanenko (viola).
„Srebrni vek. Drugi dio” zapravo je nastavak projekta koji je zaživio krajem prošle godine koncertom posvećenim stvaralaštvu ruskih pjesnika Srebrnog vijeka: Sergeja Jesenjina, Aleksandra Bloka, Vladimira Majakovskog i Ivana Bunjina.
Prema proročanstvu u koje je čvrsto vjerovao, Nikolaj Stepanovič Gumiljov bio je uvjeren da će živjeti 53 godine, dovoljno da zaokruži svoje književno djelo. Nažalost, živio je svega 35 godina.
Rodio se 3. aprila 1886. godine u Kronštatu, u porodici vojnog ljekara. Tokom gimnazijskih dana čitao je Nadsona, Solovjeva, Njekrasova, dok su mu pjesnički uzori bili Ljermontov, Baljmont i Inokentij Anjenski. Uz novčanu pomoć roditelja u to vrijeme štampa zbirku pjesama „Put konkvistadora”, a poslije položene mature odlazi u Pariz.
Godine 1907. Nikolaj Gumiljov vraća se u Petrograd koji ga hladno dočekuje. Ana Gorenko, u poeziji poznatija kao Ana Ahmatova, odbija njegovu bračnu ponudu, a vojna komisija proglašava ga nesposobnim za vojnu službu zbog astigmatizma oka. Tužan i razočaran, vraća se u Pariz, a odatle pješke kreće u Normandiju, s namjerom da se utopi u Atlantskom okeanu i tako „svoje ime ispiše po vodi”.
Srećom po „stih”, hapse ga kao skitnicu i sprovode u Pariz, odakle se sam vraća u Rusiju, da bi sa usana Ane Gorenko opet čuo „ne”. Odbijen, bježi u „grad svjetlosti”, gdje će pokušati da se otruje: nalaze ga bez svijesti u Bulonjskoj šumi i vraćaju u život. Saznavši za pokušaj samoubistva, Ana Gorenko mu šalje telegram koji mu budi nadu…
U Parizu mu izlazi zbirka pjesama „Romantični cvjetovi”, a 1910. zasniva brak sa Anom Gorenko, objavljuje knjigu pjesama „Biserje”. Putuje u Pariz, potom u Afriku odakle se vraća zaražen afričkom groznicom. Sa Anom Ahmatovom nastanjuje se u Carskom Selu, gdje su živjeli do 1918. godine i razvoda.
Oktobarski prevrat prihvata ravnodušno, revoluciju ne proklinje, ali je i ne slavi. „Ni crveni ni bijeli, jednostavno pjesnik”, govoriće, ali se zato demonstrativno krsti pred svakim hramom. Prevodi vavilonski spev „Ep o Gilgamešu”, objavljuje zbirku pjesama „Lomača”, prepjevava Kolridžovog „Starog mornara”, piše „Poemu početka”, prevodi francuske i engleske pjesnike.
Aprila 1921. godine, Gumiljov puni 35 godina. Iza sebe ima četiri neuspjela pokušaja samoubistva, niz rizičnih ekspedicija, visoka ratna odlikovanja, dvoboje i neuspjele brakove…
Animozitet prema komunističkoj vlasti Gumiljov nikada nije krio.
„Ja se komunista ne bojim. Ja im otvoreno govorim da sam monarhista, a oni sami traže da se izjasnim”, govorio je Mandeljštamu. Hapšenje pod teškom optužbom da je sa svojim drugovima belogardejcima i bivšim carskim oficirima pripremao pobunu protiv nove vlasti nije ga uplašilo. „Ne brinite se, zdrav sam, igram šah i pišem pjesme”, piše iz zatvora 1921. godine svojoj drugoj supruzi Ani Engelhardt. Uhapšen je zbog antirevolucionarnih aktivnosti i poslije tri sedmice provedene u tamnici streljan, zajedno sa šezdesetak ljudi.
Zvanično je rehabilitovan 1991. godine. Poslije decenija prećutkivanja, Nikolaj Gumiljov u ruskoj poeziji 20. vijeka dobija posebno mjesto.
(POLITIKA)
