Savić: Reprezentacija i mlađe kategorije u hendikepu

0

Selektor vaterpolo reprezentacije Srbije Dejan Savić bio je gost Podcasta „Pod kapicom“ Sport kluba i tom prilikom je govorio o svojim trenerskim počecima, atmosferi u reprezentaciji, poremećenim planovima usled koronavirusa i otkazivanju priprema nacionalnog tima.
Upitan odakle crpi motivaciju, 45-godišnjak je kazao:

„Motivacija za šampiona nije potrebna, on je uvek ima i crpi je sâm iz sebe. Ako ništa drugo, postoji i timski duh. Sigurno je da u vaterpolu imamo divnu stvar, a to je da od samog detinjstva, pa kroz mlađe selekcije se držimo te tradicije. Siguran sam da svaki šampion koji se stvorio, ako ne rodio, ima tu potrebu za večitom pobedom. Ne samo u vaterpolu, već u bilo kom sportu. Najveći motiv je, definitivno, pobediti samog sebe“.

Ideja da jednog dana postane trener javila mu se kao još sasvim mladom igraču.

„Mislim da je to bilo ‘97, ‘98. godine, mada sam još ‘96. počeo da zapisujem određene stvari, odnosno treninge. Mislim da se tada stvorila ideja. Ono što sigurno mogu da kažem je da sam imao neverovatnu sreću u svojoj igračkoj karijeri da budem treniran od strane vrhunskih trenera, a ono što je možda još veća čast i privilegija je što sam uz sebe imao stravično dobre igrače, od kojih sam mnogo toga naučio“.

Iako je igračku karijeru započeo ‘89. u Partizanu, prvi klub koji je kao trener vodio je bila Crvena zvezda.

„Trenerskim poslom sam počeo da se bavim u reprezentaciji, kao pomoćnik Dejanu Stanojeviću za Univerzitetske igre u Beogradu 2009. Potom sam sledeće godine postao selektor juniorske reprezentacije, da bih tek onda došao u Zvezdu. Zanimljiv je to put. U suštini sam znao da mi je kraj karijere. Kada sam postao selektor juniorske reprezentacije, iako sam imao još godinu dana ugovora sa Sintezom iz Kazanja, ja sam raskinuo ugovor, na svoju štetu. Bio je veliki dogovor između Đorđa Vakuljevića i Žarka Matovića, koji su tada bili u Vaterpolo kluba Beograd, gde je trebalo da ja postanem trener tog kluba. Pošto sam igračku karijeru želeo da završim u Srbiji, desilo se da sam je silom prilika završio u Zvezdi i sledeće godine postao trener Vaterpolo kluba Crvena zvezda“.

Pavle Živković je konstatovao da su mu neki igrači kazali da je Savić specifičan trener, koji ima zasluga za dobru atmosferu u ekipi, da je potpuno potisnuo to da je nekada i sâm bio igrač i da je krajnje posvećen momcima u bazenu.

„Sigurno da je to izuzetno bitna stvar. Sa druge strane, treba sagledati i izvući maksimum. Ono što je zanimljivo je ta sujeta koja postoji u sportu, ona treba da se stavi u stranu. Kao što sam rekao na početku, ja sam mnogo toga naučio od igrača, i to ne samo tokom svoje igračke karijere, već i sada kao trener. Kroz razgovor i na treninzima, kako su oni rasli, rastao sam i ja. Ono što je zanimljivo je što je Dule Vujošević nedavno rekao, a to je da svaki trener može da bude i budala. Tako da, što se tiče atmosfere, mislim da sam tu na prvom mestu“.

Reprezentativne pripreme otkazane su zbog činjenice da su selektor i centar Nemanja Vico bili zaraženi koronavirusom. Druge reprezentacije treniraju i otpočinju pripreme za Olimpijske igre u Tokiju, što srpski reprezentativci ovog leta nisu bili u prilici da učine.

„Mi se sa tim susrećemo do 2014. godine. Od 28 igrača koji su na spisku A reprezentacije, 22 igraju u inostranstvu. Mi smo već tu u hendikepu određenih okupljanja tokom klupske sezone. Sigurno da je ovo leto trebalo da se iskoristi da pre svega budemo na okupu, da obnovimo gradivo, ali i da polako uđemo u određene stvari – novitete, koje bi trebalo da izađu na videlo na Olimpijskim igrama u Tokiju. Sigurno da je korona uticala, tačnije srušila sve te stvari. Mi smo krenuli u blagom ritmu jer se igrači nikada nisu susreli sa situacijom u kojoj su šest, sedam sedmica van bazena i rada u vodi. Zbog toga je moralo da se krene u drugom smeru. Posle dve nedelje imamo šestoricu, sedmoricu igrača koji moraju da se vrate u mađarske klubove jer su Mađari odlučili da igraju Kup preko leta. Tu je već u suštini okrnjen plan“, istakao je Savić i dodao:

„U svakom slučaju, plan je trebalo da traje do 25. jula. Nismo uspeli da ostvarimo to pre svega zbog korone, odnosno zbog bolesti mene i Vica. Ali, mislim da smo mogli posle te dve nedelje da nekim naporom ipak uskladimo pravila ponašanja, uz sve mere koje je Republika Srbije propisala, kako bismo barem bili zajedno. Naravno, uz određene mere, nošenje svega, držanja distance… Mislim da smo u tome mogli da uspemo. To zajedništvo koje drži A reprezentaciju i ta atmosfera je mnogo bitna stvar. Sa druge strane, igračima koji još nisu morali da se prijave u svoje klubove da se pruži šansa da treniraju sa svojom selekcijom. A ne sada kada su ukinute pripreme da se snalaze sami i da treniraju individualno. To je strašno teško, udar na psihu. Postoje vaterpolisti koji mogu da rade sami, ali većina je onih nad kojima neko mora da stoji. Sigurno da je to ozbiljan hendikep“.

Sa poteškoćama se suočavaju i mlađe kategorije igrača.

„Ako se pogleda Partizan, koji od januara nije trenirao na svom bazenu, a ima 80 odsto reprezentativaca u godištu 2004. Kada se pogleda, oni će u devet meseci da treniraju mesec i po dana. Na koji način, pitanje je. Tu se gubi forma, ali i plan i strategija za kasnije. Mi smo u A reprezentaciji navikli da se ophodimo na taj način da znamo da smo u hendikepu što ne možemo da imamo stalna okupljanja reprezentativaca, a još jedna negativnost je pojava koronavirusa“

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.