Dokumentarni film Lidije Zelović poredi aktuelna zbivanja u Holandiji s onima uoči raspada Jugoslavije
Da li se politički ekstremizam i nasilje u savremenoj Holandiji mogu porediti sa situacijom pre rata u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini? Mnogi će na ovo pitanje negirajuće odmahnuti glavom, međutim, holandski dokumentarac „Domaći teren” („Home Game”), prikazan nedavno na 21. Filmskom festivalu „Slobodna zona” u Beogradu, gledaoce tera na malo podrobnije razmišljanje.
Autorka filma Lidija Zelović (1970), odrasla je u Sarajevu, gde su je 1992. godine zahvatile strahote rata. Kao i mnogi njeni sugrađani, izbegla je, jedno vreme je boravila u Beogradu, a od 1993. živi i radi u Holandiji. Magistrirala je filmske i televizijske nauke na Univerzitetu u Amsterdamu, gde je godinama predavala pisanje scenarija i istraživačke metode za dokumentarni film. Dobitnica je više nagrada i priznanja.
Ne odvaja se od kamere, pa je tako vremenom nastala bogata arhiva porodičnih, ali i snimaka aktuelnog okruženja. U filmu „Domaći teren” smenjuju se njeni i dokumentarni snimci, od onih nastalih u vreme Jugoslavije do savremenih kadrova u Holandiji, koje je sve, kako ističe, izuzetno vešto izmontirao Uroš Maksimović. Film je na neki način i autobiografski, jer autorka kroz naraciju o svom životu prikazuje srećno detinjstvo sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, pakao rata u Sarajevu početkom devedesetih i svoje izbegličke dane u inostranstvu koje protokom godina zapravo postaje njen „domaći teren”.
Dok se ona navikava na svoju novu domovinu, što je uvek bio izazov za svakog emigranta, primećuje neke znake upozorenja koji je podsećaju na ono šta se dešavalo u Jugoslaviji uoči rata – ekstreman politički govor, nasilje na ulicama usmereno prema onim „drugima”, pa i politički motivisana ubistva. Povrh svega, otkako je počeo rat u Ukrajini, žestoka retorika odjekuje i na međunarodnom nivou. To je pojačano ratom u Gazi, posebno nakon što je u Amsterdamu došlo do masovnog napada na navijače izraelskog „Makabija”. Sve te okolnosti doprinele su da holandska publika pažljivo „oslušne” poruke rediteljke.
„Ovaj film je moja borba za Holandiju. Pitala sam se, kako da im poručim da prepoznajem to klizanje i trusno tlo jer sam prošla kroz sve to”, kaže Zelovićeva.
Kao neko ko je odrastao u socijalističkoj i nesvrstanoj Jugoslaviji, ona primećuje da je Holandija neokolonijalna zemlja, za razliku od njene otadžbine, koja je svoju spoljnu politiku gradila na antikolonijalizmu. Ta istorija velikih i moćnih kolonizatora oblikovala je i generacije Holanđana koje danas žive u multinacionalnom društvu.
„Toliko je duboko u ljudima zakopana ta ideja da su bolji, iskazuju tu neku kolektivnu superiornost”, objašnjava Zelovićeva.
Ipak, ona smatra da ova zemlja nema rasni, već zapravo klasni problem, ali se on, kaže, ispoljava na rasnom nivou. Ne žive u istoj zgradi doktor i čistačica, kao što je to bilo u Jugoslaviji, čiji raspad autorka filma ne može da prežali. Postoje predrasude prema, na primer, Marokancima. Ali oni stanuju tamo gde Holanđani ne zalaze, praktično ih ne poznaju.
Zelovićeva u filmu pominje čestu rečenicu svoje, a može se reći i svake bake na Balkanu: „Samo da rata ne bude.” Danas je izgovara i ova rediteljka, čiji je sin Sergej, pratimo to u filmu, nedavno primio poziv za uvođenje u holandsku vojnu evidenciju „u slučaju…”. Ali, Sergej je bezbrižan, kao što je to bila i generacija njegove majke u Jugoslaviji koja je ostala bez svog „domaćeg terena”.
„Film poručuje da moramo nekako zajedno, ne znam ni ja kako, ali hajde da izađemo, da se svađamo, da pričamo – samo ne da ne pričamo”, rekla je Lidija Zelović.
(POLITIKA)
