Sadašnjost između pohlepe i budućnosti 

Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije, direktor JU Grad teatar i TV Budva 

Solomon je davno rekao: „Nema ničega novog pod suncem.“ Sve što se desilo, već je bilo; sve što će doći, već je viđeno u zamagljenim očima prošlih generacija. Samo se mijenjaju glumci i kulise.

Moj prijatelj, stariji od mojih brzopletih snova, podsjećanjem na Solomonove riječi ustvari mi je poručio: „Ne pali se i ne budi pesimista. Budva je jača.“
Shvatajući ono što moj prijatelj zove pohvalom mom radu a svi mi drugi kritikom, osjećao sam kako u meni tinjaju entuzijazam i želja za novom borbom za moj grad, ali ih neprestano obuzdavaju tihi skakavci. To su one birokrate iz glavnog grada i ljudi od pečata i dozvola, kao što su to radili decenijama, svakoj budvanskoj pozitivnoj iluziji,  daleko od mora, zbog nerazumijevanja i iz drugih pokvarenih razloga. Dato im je da kažu kako, u ime tuđeg profita i ličnog bogaćenja, a ne u ime građana.

Budva, grad mora i svjetlosti, više se ne gradi da bi rastao jer je svaka gradnja postala instant prodaja: sprat po sprat, kocka po kocka, tišina nad ruševinama naših utopija o velikom najljepšm gradu.

Oni koji su nekad govorili u ime naroda sada šapuću u ime novca, dok naizgled zavađeni političari prebrojavaju svoj interes, dijele dobit i glume sukobe u kojima narod ne glasa, nego ćuti. Na sceni gledamo staru vulgarnu i primitivnu predstavu sa novim glumcima: jedan viče i vrijeđa, drugi mutavo besciljno gleda, treći klima glavom i kliče onom ko pobijedi – a svi zajedno igraju istu farsu, bilo iz Budve, Mojkovca ili Podgorice, jer su glumci jeftine predstave.

Naši najveći razvojni projekti – zaobilaznica, gradsko šetalište, širenje luke – u rukama su državne vlasti.
Novi investitor Slovenske plaže i Opština Budva dobiće u miraz od nadležnog ministra druga dva, uz suzne poglede iz Morskog dobra.

Dok asfalt širi metastaze, buja divlja gradnja a planovi će da niču poput korova.
Biće kula i gradova, kao i čuvenoj pjesmi.
Na sve to će ćutati oni koji su izglasani da se pobune. Bojkot je najjače oružje za odobravanje.

Budva nestaje ne zato što ne može da se odbrani, već zato što građani ćute, nažalost uvjereni da je borba besmislena.
Svjetlost iz čoveka najjače sija kada se bori za naizgled najbesmislenije od svih borbi.

Vrijeme je da se progovori.
Budva još ima glas, ali mora da ga podigne: sa tribina stadiona Lugovi, sa Slovenske plaže, sa terase hotela Aleksandar, hridina Skočiđevojke, močvara Buljarice i proplanaka Brajića i Paštrovića, gdje u prisnom urbanističkom plesu iz opštinske i državne vlasti, svi iz nekad iste partije, planiraju vjetroturbine i brze ceste. Za svoje biznise, kroz naša sela.

Građani moraju braniti ono što je ostalo: more, prostor,smisao.

Sjećam se dobro složne odbrane
Starog grada, tada protiv otimačine prizemlja osmišljene u mnogo jačim centrima neko što su oni protiv kojih se danas borimo. Kako tada tako i danas.
Budva nije broj glasova ni opštinskih granica kako ga broje iz partijskih centrala. Budva je duša i srce države.

Budva je ipak naša, zašto to ne ponavljati svakodnevno, iako nekom liči na nije zbog bujajućeg primitivizma, vulgarnosti i podmetanja.
Ali Budva, kao ona prije skoro tri milenijuma, čeka da joj se vrati duh Sofoklea a poslije puno stoljeća i Šekspira, taj jedan svijet sa maštom na vlasti.
Grad ne može da živi onaj svoj život zbog koga volimo Budvu bez okruženja kulutivisanog putujućeg čovječanstva i domicilne prosvećenosti koja nadilazi patetitku običnosti jer samo u njoj trenutne koalicije i lažni ćutljivi protivnici vlasti žive svoj život nepromjenjivog truljenja koji nam neda da volimo Budvu još više sjutra nego juče.

Pocijepani i zaraćeni pa opet zakrpljeni političari, kojima diriguje lokalni DPS, glume zakon i strategiju dok u tišini kabineta dijele projekte i dobit.
Pioni biju lažne svađe, šefovi naplaćuju sve to visokom cijenom, DPS zadovoljno trlja ruke.
Jedan ministar prodaje brda iznad Budve i Buljaricu, drugi ne razumije šta je Budva i koje sve snove može da izmašta.  Predsjednik Opštine pripomaže izigravanjem portparola novim investitorima stambenih kompleksa. Politička poligamija pred razvodom ali je drži interes. Narod ćuti, možda bude novog ucrtavanja.

Protivljenje štetnim projektima je početak.
Mora biti konkretno, kratko i bez uvijanja.
Treba od danas braniti Slovensku plažu i hotel Aleksandar od plana sa hiljadama stanova bez vrhunskih hotela, stadion Lugovi da ne bude moneta za potkusurivanje, bivše vlasnike od nove nepravde, Buljaricu od betonizacije, brajićka i paštrovska sela od brzih cesti i vjetroturbina te Skočiđevojku od uništavanja.

Svaka mala pobjeda biće front šire odbrane – pravo na grad u kojem ćemo opet živjeti utopije ili snove.

Optimizam je naša snaga, ali samo ako je iskren.
Budva ne smije biti sputavana ni uništavana; njena duša i njeno srce ne smiju biti zatomljeni.
Dok korupcija hoda našim ulicama, a sudovi, lokalni funkcioneri i neka ministarstva gledaju na grad kao na sredstvo moći, građani moraju progovoriti.

Budva još diše, i dok diše, nada postoji.
Svjetlo iz čovjeka, koji živi na putu da liči na bogočovjeka, mora opet zasijati, jer svaka utopija bez koje Budva ne može da živi počinje sa onima koji ne pristaju da ćute kako bi spasili i sebe i grad. Od danas.

(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)