Piše: Emilo Labudović
Napadalo, i to baš. U jednoj pjesmi kažu „sedam metara tuge za noći preduge“. Istina, ima i tuge a i noći su godine, ali sedam metara… mnogo je čak i za pjesmu. Ali, ako nema sedam, metar ima pa da se i na vražjem kantaru izmjeri. Kao nevestinskim čaršavom snijeg je pokrio sve ožiljke doline, sravnio sve njene grbe i uvio je tišinom koju čak ni gavranovi više ne remete. Samo se, tu i tamo, začuje kako se, uz prasak koji liči na krik, nategnute ledom, stoljetnje bukve cijepaju i kako se sa jela, umotanih kao larve svilene bube u bijelo povjesmo, odvali poveća guka snijega, i, uz gluvi štropot, svali na zemlju. A sa snijegom je došla i samoća, jer nigdje prtine, čak ni traga kakve divlje zvjeri da život posvjedoči.
Mrzne, i hvata se sve trvrđa i sve deblja pokorica, konja sa tovarom da izdrži. Hladno je, ali i zima je, i vrijeme mu je. Ali, sjećam se, davno su mi rekli da je najhladnija zima – samoća, i sad znam zašto me ni raspjevni „smederevac“ ne može zgrijati i zašto i pod ponjavom osjećam da odnekud piri studen. Dan prolazi u nadanju, ne znam tačno čemu, i isčekivanju, samo ne znam čega ili koga. Ali, može li čovjek, smrznut samoćom, da se ničemu ne nada i da ništa ne očekuje? Makar pas da zalaje.
Sa sumrakom, kao lavina niz Šarovu dolinu, nagrnu sjećanja, uspomene i lica, davno minula za obzorje pamćenja, i za njih se, kao za slamku spasa, držim da ne potonem u mrtvo more prošlog. I tako se sjetih jedne, ne baš prijatne, ali duboko poučne uspomene na mog đeda Mihaila. On je bio ono što se tada nazivalo „pametarom“, seoski sudija i pomiritelj i čelo svake kolone u koju se selo svrstavalo. Bio sam tek zakoračio u momaštvo kada je jedan moj rođak po ujčevini, sa svega devetnaest, izabrao metak. Kako do tada nikada nisam bio na nečijoj sahrani, prikačio sam se tik do đeda, da, prateći njegove postupke, obavim čin a da se ne obrukam.
Đed je, inače, i lelekao, i dok se njegov, nešto tanji, glas orio Zavorom i Radnića Rupom, čitava kolona nas iza njega čekala je da izjavi saučešće. Kad je završio, đed je zagrlio oca poginulog i rekao mu: „Neka ti Bog sačuva pamet“! Sledio sam se jer sam bio ubijeđen da se đed „pobrkao“. Promrmljao sam nešto što je trebalo da liči na izjavu saučešća i jedva čekao priliku da se razjasnim sa đedom. „E, sine moj, rekao mi je tada, (a ja zauvijek upamtio i sve češće se sjećam toga), dok god je čovjek pri pameti može mnogo. I da ponese, i da podnese“!
Đed je odavno počinuo pod Oplencem, na saučešća sada idem sam i uvijek se jedva uzdržim da ga ne iskažem tim riječima. Jer, iz dana u dan sve sam ubjeđeniji da nam pameti treba mimo svega. I one sitne i one krupne, i one plitke, dnevne, i one strateške, duboke. Jer, pošteno rečeno, i kao društo i kao pojedinci, često se ponašamo izgubljeno, kao guske u magli, bez svijesti o tome gdje smo i kompasa da pokaže kuda je najbolje. Umjesto da se udruže znanje i pamet, a toga u Crnoj Gori baš i ne pretiječe, najveći dio društvene energije trošimo na zaludnje svađe, optužbe, podmetanja i bezrazložnu mržnju.
Ali, i u svemu tome ima jedna pojava koja me, kao građanina, prosti ostavlja bez pameti. Naime, ovih dana je pred novinarskim kamerama prodefilovala oveća grupa osumnjičenih (za sada) za enorman šverc cigareta. I to, samo po sebi ne bi trebalo da čudi jer smo, kao država, u toj grani olimpijski šampioni, da nije onih „a la LJubo Ćupić“ osmijeha koje, s lisicma na rukama, dijele novinarima. LJubov osmijeh bio je gest prkosa, ovi njihovi… ne bih posigurno mogao da protumačim. Ukoliko to nije poruka tipa „džaba nas hapsite, naša su leđa duboko zaštićena ‘dubokom državom’, i eto nas uskoro na slobodi“! Makar pritvorski rok produžavali do beskonačnosti.
I kad nešto razmislim, sve dok nam, kao društvu, fali ona temeljna, racionalna i strateška pamet, ove sitne secikese i ološ sa dna kace će nas musti kao koze i praviti od nas samo tegleću magarad. Jer, još davno su Latini za ovo dali pravu dijagnozu, rekavši: „Quos vult perdere dementat“ ili: „Kad Bog nekoga hoće da upropasti, on mu prvo oduzme pamet“!
I tako, dok se mi, kao pijani, rvemo u blatu svakojakog siromaštva, od hljeba do pameti, stokupljevina i poslednji društveni otpad grabi šakom i kapom. I dijeli osmijehe nadmoći na sve strane. Jer, važno je „da živi Crna Gora“, pa makar i u lisicama.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
