Sa Filipovskim ili bez njega – ovo nije Partizan
Sa prolaskom ili bez prolaska u četvrtfinale Evrokupa – ovo nije Partizan
Dubioza kolektiv. To je drugo ime za Partizan ove sezone. Partizan, koji to suštinski nije. Osim dresova i grba. Pa, makar i crno-bijeli uspjeli da odu u četvrtfinale Evrokupa, čime bi samo zamaskirali realnost, ova sezona će, već sada možemo da kažemo, ostati upamćena kao određena ljaga na imenu velikog kluba. Pao je na vrlo niske grane koje prijete ugledu kluba.
Šest vezanih poraza Partizana u ABA ligi? Skor 7-12, a zapravo 6-12 jer je jedna pobjeda (nad Primorskom) dobijena za zelenim stolom? Izgubljen Kup? Utakmice sa jedva 50 datih poena? Početničke greške? Šutevi koji ne pogađaju ni obruč? Toliko stranaca koji ne prave nikakvu razliku? Na nekim mečevima po 20 i više izgubljenih lopti? Bez borbe, želje? Porazi od Krke, ovakve Cibone, Trenta…
Ovako nešto je, koliko prošle sezone, bilo prosto nezamislivo, a da ne pričamo o nekim ranijim bogatijim sezonama. Partizan je danas klub koji mora da se pomiri sa činjenicom da mu je plej-of ABA lige kilometrima daleko. Da preko dva mjeseca na Jadranu nije nikoga savladao, (a i onaj meč protiv Splita nije bio najsrećniji, mogli su crno-beli i njega da izgube). Potpuni raspad sistema su pokazali i protiv Trenta, ali i protiv Cibone u Beogradu. Taj raspad sistema se zapravo dogodio posle užasnog duela Partizana protiv Krke.
Sada gledamo samo manifestacija procesa koji traje. Čak i od prošle sezone, o čemu je govorio i Duško Vujošević.
Izgubili su crno-beli već mnogo. Prije svega dignitet. Borbu. I na kraju rezultat. Od kobnog marta prošle godine i onakvog kraja sezone, pa do danas, Partizanova kula se ruši, ciglu po ciglu. I čini se da gore od ovoga teško može da bude.
Sašo Filipovski je posle Cibone najavio razgovor sa čelnicima Partizana, možda i rastanak. U kakvom samo momentu… Na četiri dana pred utakmicu sezone. Pred meč u kom taj isti Partizan ima, barem teoretsku šansu, da se plasira u četvrtfinale Evrokupa. Mada, možda bi nekome od navijača i laknulo da ne gleda ovakvu ekipu protiv, recimo, zahuktalog Uniksa.
Da li će Partizan sa nekim drugim trenerom igrati najvažniji meč sezone u srijedu? Da li bi rastanak Filipovskog i Partizana usledio posle eventualnog neuspjeha u Evrokupu? Da li bi tada već bilo kasno, a “mlijeko prosuto”?
To su sigurno pitanja koja trenutno more navijače i pristalice crno-belih. Međutim, mnogo važnije…
Šta je sa onim što se događalo od imenovanja Vlada Šćepanovića pa sve do poraza od Cibone, sa svime što je zapravo dovelo do trenutne situacije? Ko je vukao te poteze? Ko će odgovarati? Jeste sportski direktor Nikola Lončar otišao iz kluba, ali da li je on jedini krivac?
Partizan se ove sezone pokazao kao klub koji ne zna gdje udara. U toku iste ostao je bez nekoliko igrača, čak trojice plejmejkera i jednog trenera. Otišli su Vlado Šćepanović, Brajan Angola, Stefan Janković, Nikolić, Nemanja Gordić, Kodi Miler Mekintajer, došao je Džoš Perkins. I? Ništa se nije promijenilo. Zapravo, jeste. Sve je gore i gore.
Sve što je prošle sezone bilo dobro i uspješno, sada je za 180 stepeni suprotno.
Mučenje od sezone za crno-bele moglo bi da bude “završeno” već u srijedu uveče. I, šta onda ostaje crno-belima do kraja sezone? Ili gledano na kraju sezone? Razoren tim, bez dovoljnog broja igrača koji su spremni da nose grb Partizana. Vrlo moguće, pre ili kasnije – i bez trenera.
Partizan je sezonu krenuo sa idejom da nastavi prošlogodišnje uspjehe. Potom je ušao u seriju “pronalaženja krivca” zbog loših igara i rastao se sa velikim brojem igrača. Sa dolaskom novog trenera ideja je bila da se ekipa probudi “šok terapijom”. Zatim je posle užasnih partija poput one protiv Krke, plej-of ABA lige ostao samo san. Partizan nije uspio da odbrani ni trofej u Kupu Radivoja Koraća, a u Evrokupu je vrlo dobru poziciju učinio znatno lošijom očajnom igrom u Trentu. U ABA ligi crno-beli su nanizali šest poraza. I bliži su poslednjem mjestu nego plej-ofu.
Možemo da nađemo i neke olakšavajuće faktore za Parni valjak. Nije Partizan imao sreće sa povredama u ključnim momentima sezone, nije mogao da računa na navijače što je kod crno-belih veliki, ogroman, faktor, nije finansijski jak kao što je to bilo prije korone, što naravno utiče na kvalitet tima. Ali, da li to sve može da bude opravdanje za ovakve igre koje nisu dostojne kluba i crno-belog dresa Partizana? Ne može.
Ovo nije Partizan.
Poraz je uvijek opcija. Neuspjeh je uvek opcija. Ali ovakve igre i povremeni poluamaterski potezi nisu opcija kada nosite dres Partizana.
Najbolje bi bilo da se sačeka meč Partizana i Metropolitana, pa da onda podvučemo crtu. U slučaju prolaska dalje crno-beli će samo dobiti vještačko disanje, vidjećemo i koliko dugog daha (ako do toga uopšte dođe). U slučaju neuspjeha, sezona po Parni valjak može već sada da se završi, uz dužno poštovanje Superligi koja ništa ne donosi osim vječne slave. Partizan vječnu slavu ima, ali nema današnjicu.
Osnovni problem je bila selekcija ekipe, kasnije i rad trenera, igra košarkaša, te na kraju odgovornost imaju oni koji su sve pomenute i doveli u klub. Najavili su crno-beli da će sledeće sezone probati sa vraćanjem na stare staze, sa više domaćih igrača u timu, što je pozitivna stvar. Ne može se sporiti ni ideja kada je ova sezona u pitanju, ali je sve u praksi izgledalo poput horora.
Na temelju čega će se graditi nadalje ekipa Partizana? Ko od ovih igrača zaslužuje da bude tu i sledeće sezone? Ko će biti sportski direktor? Šta će biti ciljevi? Titule ili opstanak u ABA ligi? Kako će se Partizan finansijski izboriti sa ovakvom sezonom?
Nažalost po crno-bele, odlazak ili ostanak Saše Filipovskog je samo zrno soli u moru problema koje treba da riješe. Ne zbog ove, već sledeće sezone. Ovu može da izvuče samo neki lud rezultat u Evrokupu. A, to ne djeluje realno u ovom momentu.
Izvor: Mozzart