Piše: Kasper
Redom ide redica… kao da je neko konačno otvorio stari spisak, otpuhnuo prašinu i počeo da čita — ime po ime. Lica poznata, osmijesi iz prošlih vremena, oni koji su decenijama hodali iznad zakona, sada odjednom — spuštenih pogleda. Ruke u lisicama, ali duše i dalje pune bahatosti.
Hapšenja. I to ne bilo kakva — već ona koja mirišu na dug odloženog jutra pravde. U Crnoj Gori se, čini se, konačno nešto pomjera. Polako, oprezno, ali redom. Svako ko je mislio da će njegova fotelja biti VJEČNA, sada shvata da su i tronovi od kartona kad hrabri ljudi krenu u sporovođenje pravde.
Ipak, sve ima svoj ritam. Kao da se ne smije odjednom — da se ne prepadnu. Pa jedno ime danas, drugo sjutra, treće prekosjutra. Redom ide redica. Kao kad iz vrta čupaš korov, ali paziš da ne uzdrmaš stabljiku dok ne dođeš do korijena. Jer zna se — onaj korijen je dubok, star, ukopan u temelje ove države od onog dana kad je prvi put rečeno: „Sve će to narod platiti.”
A narod je platio. Godinama. Znojem, poniženjem, tišinom. Dok su oni iz bivšeg režima slavili, dijelili, grabili, sklanjali. A sada, kada im kuća gori, trče da se zaklone pod krila novih gospodara. Ali uzalud — red je red.
Jer ako pravda zaista ide redom, ako je ovo više od predstave za kamere i političke poene, onda će taj red doći i do vrha. Do onog koji je sve ovo započeo. Do onog što je decenijama držao Crnu Goru kao privatni posjed, dijelio ljude kao karte, i mislio da će istorija stati da bi on odigrao još jednu partiju.
Neće stati.
Ide redica. I kad krene niz brdo, ne zaustavlja se lako.
Možda će neko pokušati da zaustavi tu lavinu. Možda će se neki dosijei izgubiti, neki svjedoci odjednom zaboraviti. Ali nešto je ipak promijenjeno: u sprovođenju pravde više nema straha, samo čekanje. Čekanje da se red završi.
I završiće se. Jer redom ide redica — a na kraju svake redice, uvijek dođe onaj prvi.
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
