Od uzrasta mališana zavisi kada će mu se saopštiti da ono nije krivo što su se mama i tata razišli ili da razumiju zašto je tim potezom adolescent ljut ili razočaran
Razvod roditelja se često prikazuje ili kao neizbježna trauma za dijete ili kao gotovo beznačajan događaj – pod uslovom da su odrasli „srećniji”. Psihološka i razvojna istraživanja ne podržavaju nijednu od ove dvije krajnosti. Razvod jeste bolno iskustvo koje se psihički obrađuje tokom života, ali sam po sebi ne mora biti traumatičan. Istovremeno, dugotrajno ostajanje u lošem, konfliktnom ili emocionalno osiromašenom braku može imati teže posljedice po dijete nego sam razvod.
Jedno od najpoznatijih dugoročnih istraživanja o djeci razvedenih roditelja vodila je američka psihološkinja Džudit Valerstin u okviru studije „Djeca razvedenih roditelja iz Kalifornije”. Studija započeta sedamdesetih godina pratila je djecu više od 25 godina i pokazala da se efekti razvoda ne mogu svesti na neposrednu reakciju djeteta po razvodu. Ključna pitanja su u kom razvojnom periodu djeteta je došlo do razvoda, kakav je bio odnos roditelja prije razvoda i kako su oni funkcionisali nakon njega, odnosno kako su obradili razvod.
Do treće godine dijete ne razumije razlaz
Razvojna psihologija pokazuje da djeca različitog uzrasta različito doživljavaju razvod.
Do treće godine dijete nema kapacitet da razumije razvod kao događaj. Ono reaguje na promjene u ritmu, odsustvo jednog roditelja i emocionalna stanja osobe koja o njemu brine. Istraživanja teorije emocionalne vezanosti pokazuju da su u ovom uzrastu ključni stabilnost i kontinuitet odnosa, a ne objašnjenje.
Roditelji mogu pomoći jednostavnim, ponavljajućim porukama:
„Mama je ovdje.”
„Tata dolazi poslije spavanja.”
„Ti si na sigurnom.”
U ovom uzrastu ne objašnjava se razvod. Dijete se umiruje prisustvom i predvidljivošću.
Između treće i šeste godine djeca već pokušavaju da objasne razlog razvoda, ali to čine kroz magijsko mišljenje. Klinička zapažanja i istraživanja dosljedno pokazuju da djeca ovog uzrasta često preuzimaju krivicu za razvod na sebe. Zato je važno jasno i jednostavno skinuti s njih teret odgovornosti:
„Ti nisi kriv što su se mama i tata razišli.”
„Ovo je odluka odraslih.”
„Oboje te volimo i to se neće promijeniti.”
Detaljna objašnjenja nisu potrebna i mogu biti zbunjujuća.
Posebno osjetljiv period je kasno djetinjstvo, između sedme i 12 godine. Istraživanja Mejvis Heterington pokazuju da razvod u ovom periodu može biti povezan s većim brojem emocionalnih i bihevioralnih teškoća nego razvod u ranijem uzrastu. Dijete već razumije trajnost razdvajanja, ali nema dovoljno psihičkih kapaciteta da integriše gubitak bez unutrašnjih konflikata lojalnosti. Ovđe je ključno osloboditi dijete uloge posrednika:
„Ne moraš da biraš stranu.”
„Naš odnos kao roditelja je naša odgovornost.”
„I mama i tata te vole i logično je da i ti voliš i mamu i tatu.”
Adolescencija dodatno komplikuje sliku. Istraživanja pokazuju neujednačene reakcije. Neki adolescenti razvijaju preranu nezavisnost, drugi gube povjerenje u trajnost odnosa. Kod mnogih pravi psihološki efekti razvoda pojavljuju se tek u odraslom dobu, u sopstvenim partnerskim odnosima. Razgovor s adolescentom treba da prizna i potvrdi složenost iskustva:
„Razumijem da si ljut ili razočaran.”
„Ne moramo sve sada da razjasnimo, ali tu sam ako hoćeš da pričamo.”
„Naš razvod ne mora da bude tvoja priča o ljubavi.”
Meta analize, poput one koju je sproveo Pol Amato, pokazuju da razvod statistički jeste povezan s određenim rizicima, ali da oni nisu ni univerzalni ni neminovni. Najvažniji faktor nije sam razvod, već nivo konflikta, način na koji roditelji funkcionišu poslije razvoda i njihova sposobnost da ne uključuju dijete u sopstvene nerazriješene emocije.
Ni trauma, ni jednostavno rješenje
Iz iste perspektive postaje jasno zašto istraživanja pokazuju da dugotrajno ostajanje u lošem braku može biti štetnije od razvoda. Dijete koje odrasta u hroničnoj atmosferi tenzije i emocionalne hladnoće takav odnos usvaja kao model bliskosti. S druge strane, savremena kultura često previđa da je brak psihički rad koji podrazumijeva trud, tolerisanje frustracije i ponovno ulaganje. Mnogi brakovi koji nisu toksični mogli bi da opstanu kada bi postojala spremnost da se radi, razumije i voli.
Razvod, dakle, nije ni automatska trauma, ni jednostavno rješenje. Njegov uticaj zavisi od razvojne faze djeteta i načina na koji odrasli nose sopstveni gubitak. Ono što djecu najviše opterećuje nije razvod, već nerazjašnjen razvod roditelja.
(POLITIKA)
