Piše: Momo Joksimović, predsjednik Partije penzionera CG
U vremenu kada smo okruženi vijestima o problemima, sukobima, izazovima, čovjek se s pravom zapita: imali još malo mjesta za radost ? Gdje se ona skriva, kako se živi sa njom, i najvažnije- kako je sačuvati u godinama kada nam je duša već mnogo toga i čula i vidjela i srce već mnogo toga pretrpjelo.
Ovo su pitanja koja, iako lična, zaslužuju javni prostor. Zato ih i postavljam, ne kao političar, već kao čovjek, kao penzioner, kao neko ko zna šta znači boriti se , čekati i pamtiti.
Šta je radost?
To je intenzivan, ali često kratkotrajan osjećaj unutrašnjeg ispunjenja, zadovoljstva i pozitivne uzbuđenosti, koja nastaje kao reakcija na nešto lijepo, značajno ili dirljivo.Ona je : emocija- prirodna i urođena; subjektivna- svako je doživljava na svoj način, i često dolazi iznenada, iz malih stvari.
Radost nije luksuz. Nije ni nagrada za uspjeh, niti trenutak euforije. Radost nije buka. Nije parada, ni veliki naslov. Radost je prije svega stanje duha. Ona dolazi iznutra, ne izvana. Nastaje u tišini.
Živi u malim stvarima. I što je najvažnije, ne traži mnogo-samo da je prepoznamo.Često ona je ono najtiše u nama- kad te neko sjeti bez povoda, kad unuk prvi put kaže „đede“, kad sunce u oktobru grije kao u maju. Radost je ono što nas podsjeti da smo živi, ne samo zato što dišemo, već osjećamo.
U doba mladosti, mislimo da je radost velika, glasna, burna , neobuzdana– novi automobil, položen ispit, posao, putovanje. Za nas starije, godinama naučimo da ona ne mora da bude oluja, premjesti se u drugi prostor- u smirenost, u ponavljanje, u porodicu u memoriju. Dovoljna je iskra. Pogled strarog prijatelja. Ćerka koja donese kolač „po receptu babe“. Uspomena koja miriše na jesen , na vruću rakiju, na porodični ručak nedjeljom. Radost je kad nas se sjete. Kad nas ne zaborave. Kad nas poštuju. Radost je i kad ulazi badnjak u kuću. I kad stigne glas da je dijete diplomiralo.
Da se ćerka isprosila , sin doveo nevjestu. Kad se rodi unuk. Kad te žena pohvali. Kad ti kažu sin liči na tebe. Za sve zašto muštuluk nagrađuješ.
Radost se ne kupuje. Radost se živi. Ona nije stalno prisutna, ali kad dođe, znamo da je to ono zbog čega vrijedi čekati, raditi, opraštati, živjeti, biti bolji.
Radost se javlja i kao otpor.
Živimo u vremenu u kojem se mnogo toga mjeri novcem, brzinom i korisnošću. U takvom svijtu , radost – naročito radost starijeg čovjeka– izgleda kao tihi otpor. Ona ne viče, ali traje. Ona ne osvaja, ali osnažuje.
Kada se probudite bez bolova, to je radost. Kada neko nazove samo pita „kako si“, to je radost: Kada unuk pročita pjesmu u školi koju ste vi recitovali—i to je radost. U svemu tome ima jedna skrivena snaga–snaga koja nas drži uspravnim uprkos godinama, uprkos nedaćama.
Kako se živi s radošću ?
Prije svega sa zahvalnošću. Sa strpljenjem. Sa spremnošću da dijelimo, ne samo ono što imamo, već i ono što jesmo. Radost nije samo u primanju. Ona narasta kada dajemo drugima. Nasmiješ dijete u redu ispred prodavnice, damu koja nosi ceger a ima gizdav i lijep korak, i cijeli dan ti je lakše i lijepo. Pozoveš komšiju da popijete kafu- i osjećaš se korisno, živo. Svako juto kad ustaneš je poklon.
Svako sjedenje za sto-bogastvo. Svako „dobar dan“ od komšije- znak da još pripadaš nekome.
Živjeti s radošu ne znači živjeti bez problema. Naprotiv. To znači prepoznati ljepotu uprkos njima. To znači da smo preživjeli ratove i krize, i gubitke- i da u nama i dalje ima svijetla. Da nas život nije potrošio već oblikovao.
Radost dođe i kao nasleđe.
Za nas , generaciju koja je izgradila temelje ovog društva, radost više nije lična stvar- ona postaje nasleđe. Naše unuke i praunuke učimo ne samo riječima, nego primjerom- da se živi s mjerom, s poštenjem, sa srcem. Da se cijene obične stvari. Da se ne trči za sjajem ako ne grije.
Radost se ne prenosi kao imovina, nego kao duh. Ako naučimo mlade da u očima starijih vide mudrost, a ne teret- onda smo napravili dobru stvar. Ako ih naučimo da sjede sa babom i đedom kao sa prijateljem, a ne kao sa nekim ko je „prošao vrijeme“, onda ima nade.
Za nas penzionere, radost ima posebnu boju. Ona ne dolazi više iz poslovnih uspjeha ili karijere, već iz unutrašnjeg zadovoljstva, odnosa s drugima, i ličnog smisla. Ako je živjela smisdleno, doživljava integritet i radost. Radost što može pomoći unucima, prenijeti znanje, pomoći.To je boja zrelosti. Radost je kad vidimo da smo ostavili nešto dobro iza sebe. Radost kad shvatimo da su najveće pobjede one u srcu, ne na naslovnim stranama.
Možda će neko reći da je radost prolzna. Radost više ne dolazi svaki čas. Ali upravo u tome je čvor. Ona dolazi kao gost –ne najavi se, ali je uvijek dobrodošla. I kad jednom uđe, ostavi trag. I taj trag nas grije dugo, dugo.
Zato , čuvajmo radost. NJežno. Kao rijetku fotografiju u starom albumu. Dijelomo je , kao hleb na stolu. Prepoznajmo je u malom- jer u tome je velika tajna života.
Radost dođe i kao ljepota običnih dana. Možda se više ne radujemo kao nekada. Možda su nam pokreti sporiji, ali su nam misli dublje. Možda smo tiši, ali smo prisutniji. U tome leži snažna duhovna vrsta vredosti- ona koja ne zavisi od trenda, ni od politike, ni od mode.
Ta radost je tiha, ali duboka. Ona ne stari. Ona se ne troši.I u svakom od nas- ako joj dozvolimo ona živi. NJegujmo je. Dijelimo je. I čuvajmo je, jer radost je najvrednija tek kada se prepozna u svakodnevnici.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
