Piše Emilo Labudović
Normalan čovjek koji drži do sebe, do onih temeljnih životnih stavova dolazi fazno. Gradi ih i nadograđuje iskustvom, saznanjima, razmjenom mišljenja i argumenata i nije rijetka situacija da „izvrne kožuh naopako“, to jeste da neke iz temelja promijeni. Naravno, postoje i ona mišljenja i opredjenjenja, oslonjena na tradiciju, porodično vaspitanje i genetski kod, koja odolijevaju svim životnim burama i koja čovjeka profilišu ovakvim i onakvim i svrstavaju ga na odgovarajuće mjesto ljestvice društvenih vrijednosti. Riječju, čovjek stasava i razvija se uporedo sa svojim stavovima i pogledima. Samo oni koji ne drže do sebe, drže se nekih svojih ili nametnutih zabluda kao pijan plota.
I u prirodi takođe postoje ta posebna razvojna stanja, kao međufaze do konačnog uobličavanja jedinke. Jedan od najkarakterističnijih primjera tog preobražaja iz nižeg u viši obliki razvoja su žabe. NJena početna faza, punoglavci, su veoma, u svakom pogledu, interesantan primjer prirodnog podviga u uobličavanju životnih formi kad iz nečega što ni najmanje ne podsjeća na konačan oblik, izraste očekivan i prepoznatljiv stvor.
Gledam, iz dana u dan, ovu osionu i razularenu, napaljenu mladost po ulicama Srbije i baš me nekako asociraju na to. Jata „punoglavaca“, nabildovani snagom i energijom mladosti, nafilovani dirigovanim znanjem i saznanjem sa društvenih mreža, poneki i dobro plaćeni, divljaju i bezglavo srljaju mutnom baruštinom na koju se svela politička realnost Srbije. Prilično nesvjesni činjenice da neće dovijeka biti samo „punoglavci“ i da će (vrijeme leti brzo i ne čeka) uskoro biti ti koji će naslijediti tu istu baru i svu mutljavinu u njoj.
A ta bara ni izbliza neće biti ona koju su željeli, ali će svim svojim bićem prionuti na njeno održavanje, baš kao što su i „šesdesetosmaši“ bili najrevnosniji propagatori i nosioci poretka koji se, suštinski, ni za jotu nije promijenio u odnosu na onaj protiv koga su ustali. I tada će uslijediti konačna faza njihovog profilisanja, kajanje i svijest o promašenim godinama i otrežnjujuće saznanje da su od punoglavaca stasali u – praznoglavce.
Ne pišem ovo iz ijeda. Naporotiv. I sam sam prošao kroz više faza gledanja na ovu situaciju. Od one početne: djeca su, studenti su, bunt im je u prirodi, preko spoznaje da su izmanipulisani i (zlo)upotrijebljeni, potom ogorčenja što u svojoj zabludi istrajavaju pameću zlog juneta koje po svaku cijenu hoće da rasturi plast, preko bijesa što ruše ono što su gradili drugi, pa sve do ove poslednje – faze prezira i gađenja. Ali, nerijetko uhvatim sebe kako ih, ipak, žalim, jer mislim da su, u nekim drugim i drugačijim okolnostima, i oni mogli biti neko i nešto a ne samo rulja bezumnika koja ište bratsku krv i požar u vlastitoj kući.
I prisjetim se pisma koje Radosav piše Mišu u „Minkenu“ i čini mi se da nema naroda „koji više radi protiv sebe“ – do nas. I bude mi žao zemlje koju svako malo rasturamo, palimo, silujemo i rasprodajemo u bescjenje. I sjetim se jedne od najpatriotskijih izjava koje sam pročitao u životu, izjave jedne šestogodišnje djevojčice koja je rekla: „Volim svoju zemlju zato što je mala, pa mi ju je žao“! A nijesmo ni svjesni koliko smo mali za ovoliko zla i mržnje, za ovoliki roj punoglavaca, tek smo još korak do faze „praznoglavaca“!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
