PUCA U LEĐA NARODU, UBIJA DIJETE, PREBIJA DJEVOJKU: Kako su za samo šest mjeseci od Aleksandra Vučića pokušali da naprave političkog monstruma!

U ozbiljnoj politici malo je stvari koje se dešavaju slučajno. Još je manje slučajnosti kada se isti obrazac ponavlja više puta u kratkom vremenskom periodu, uvijek sa istom političkom metom, uvijek sa istim emotivnim nabojem i uvijek sa istim ciljem – da se kod javnosti stvori određena predstava o jednom čovjeku i jednoj vlasti.

Upravo zato događaje iz marta, jula i oktobra nije moguće posmatrati kao tri nepovezane medijske epizode.

U martu 2025 je lansirana priča o navodnom zvučnom topu.

U julu 2025 je plasirana vijest o navodno prebijenom i stradalom dječaku u Valjevu.

U oktobru 2025 se pojavljuje priča o navodno prebijenoj studentkinji.

Na prvi pogled riječ je o tri različite teme.

Na drugi pogled riječ je o istoj političkoj matrici.

Mijenjali su se samo glavni akteri.

Scenario je ostao isti.

Svaka naredna priča dolazila je nakon što se prethodna politički potroši. Svaka nova optužba bila je emotivno snažnija od prethodne. Svaki novi slučaj birao je osjetljiviju temu od one ranije. I upravo zbog toga danas više nije najvažnije pitanje da li su pojedine tvrdnje bile tačne ili netačne. Mnogo važnije pitanje glasi – da li je u pitanju bio unaprijed osmišljen model političke demonizacije koji je pažljivo građen mjesecima?

Kada se stvari posmatraju iz tog ugla, slika postaje mnogo jasnija.

PRVA ETAPA: STVORITI SLIKU MONSTRUMA KOJI PUCA U LEĐA SOPSTVENOM NARODU

Priča o navodnom zvučnom topu nije bila značajna zbog samog uređaja o kojem se govorilo. U političkom smislu mnogo je važnije bilo ono što je trebalo da ostane u svijesti građana nakon što se medijska buka stiša.

Suština nije bila u tehničkim detaljima.

Suština nije bila ni u bezbjednosnim analizama.

Suština je bila u političkoj poruci.

A ta poruka glasila je da je vlast spremna da krene protiv sopstvenog naroda.

Da je predsjednik Srbije spreman da upotrijebi silu protiv građana.

Da je država spremna da udari na ljude koji misle drugačije.

To je bila centralna politička poruka cijele operacije.

Jer onog trenutka kada protivnika prestanete predstavljati kao političkog suparnika i počnete ga predstavljati kao prijetnju sopstvenim građanima, vi ga više ne pokušavate pobijediti na izborima. Vi ga pokušavate moralno diskvalifikovati i izbaciti iz prostora legitimne politike.

Zbog toga je priča o zvučnom topu morala biti dramatična.

Morala je biti predstavljena kao istorijski skandal.

Morala je izazvati strah.

Morala je izazvati bijes.

Morala je stvoriti sliku čovjeka koji je spreman da „puca u leđa narodu“.

Upravo tu počinje izgradnja političkog narativa koji će narednih mjeseci biti pažljivo nadograđivan.

DRUGA ETAPA: NAKON NARODA DOLAZI “SMRT” DIJETETA

Nekoliko mjeseci kasnije pojavljuje se nova priča.

Ovoga puta nije riječ o masi ljudi.

Ovoga puta u centru pažnje nalazi se dijete.

I upravo u tom trenutku postaje jasno da neko veoma precizno bira emocionalne okidače.

Jer ne postoji tema koja snažnije pogađa javnost od tragedije koja uključuje maloljetnika.

Političke podjele tada prestaju da budu važne.

Ideologije postaju nebitne.

Stranke postaju nevažne.

Ostaje samo emocija.

Zbog toga je priča o navodno prebijenom i stradalom dječaku iz Valjeva imala mnogo širu funkciju od same vijesti.

Njena uloga bila je da nadogradi prethodno stvorenu sliku.

Ako je prvi korak bio da se javnosti predstavi vlast koja udara na građane, drugi korak bio je stvaranje predstave o vlasti koja se dovodi u vezu sa smrću djeteta.

Na taj način politička demonizacija ulazi u novu fazu.

Više nije riječ samo o političkom sukobu.

Više nije riječ ni o pitanju demokratije.

Sada se pokušava izgraditi slika moralnog monstruma.

Čovjeka i vlasti kojima se može pripisati i ono što kod svakog normalnog čovjeka izaziva najdublju emocionalnu reakciju.

Upravo zato je dijete izabrano kao simbol.

Ne zato što je tema bila važna.

Nego zato što je emocija bila važna.

TREĆA ETAPA: STUDENTKINJA KAO POSLJEDNJI SIMBOL

Nakon naroda i nakon djeteta dolazi treća etapa.

Studentkinja.

Mlada djevojka.

Simbol mladosti.

Simbol budućnosti.

Simbol generacije koja tek dolazi.

I upravo zato ova priča ima posebno mjesto u cijeloj konstrukciji.

Jer kada u političkom marketingu želite da proizvedete maksimalnu emocionalnu reakciju, tada birate simbole sa kojima se ljudi najlakše identifikuju.

Djevojka.

Student.

Dijete.

Porodica.

To su teme koje ne prolaze kroz filter racionalne analize.

One direktno pogađaju emociju.

Zbog toga je priča o navodno prebijenoj studentkinji predstavljala logičan nastavak prethodne dvije.

Prvo je javnosti ponuđena slika predsjednika koji navodno puca u narod.

Zatim slika vlasti koja se dovodi u vezu sa smrću djeteta.

Na kraju slika vlasti koja prebija djevojku.

Kada se pogledaju odvojeno, te tri priče mogu izgledati kao nepovezani događaji.

Kada se pogledaju zajedno, postaju dijelovi iste političke konstrukcije.

TRI PRIČE, JEDAN SCENARIO

Najveća greška bila bi posmatrati ova tri slučaja kao tri različite medijske afere.

Njihova prava vrijednost nalazi se upravo u njihovoj međusobnoj povezanosti.

U martu se gradi slika vlasti koja napada sopstveni narod.

U julu se gradi slika vlasti koja se dovodi u vezu sa smrću djeteta.

U oktobru se gradi slika vlasti koja prebija studentkinju.

Redosljed nije slučajan.

Tajming nije slučajan.

Izbor tema nije slučajan.
Narod.
2. Dijete.

3. Djevojka.

To su tri najosjetljivije tačke svake javnosti.

I upravo zbog toga teško je izbjeći zaključak da nije riječ o tri odvojena događaja, već o tri etape iste političke operacije, pažljivo raspoređene tokom svega nekoliko mjeseci sa ciljem da se kod dijela javnosti stvori slika Aleksandra Vučića ne kao političkog protivnika, već kao čovjeka kojem se mogu pripisati i najteže optužbe.

Prvo da puca u narod.

Zatim da njegova vlast ubija dijete.

Na kraju da njegova vlast prebija djevojku.

To više nije politička polemika.

To je pokušaj stvaranja političkog monstruma kroz pažljivo birane medijske narative.

A upravo zato ova tri slučaja treba posmatrati zajedno, jer tek tada postaje vidljivo ono što se iz pojedinačnih epizoda ne može jasno uočiti – da iza njih ne stoji ista tema, već isti cilj.