Piše: SIBIN
Psihoanaliza, sažeto, počiva na „govorbiću“ i, svakako, novcu.
Bez njega analitičar ne bi mogao izvršiti transfer, budući da je potrebna minimalna distanca. Uz to, ritualni momenat predaje novca obezličava cijelu situaciju. Kakvu danas uveliko živimo u sjenici socijalne distance.
Neki šaljivi psihoanalitičari na pronicljiv način uviđaju postojanje bliskosti između – izmeta i novca. Za ovo drugo Rokfler veli, kako se o njemu stalno misli ali nikad ne govori. Jer: govorimo kako bismo prećutali da kažemo koju o vlasti i seksu i novcu. Između njih rađa se jezik. Dakle, tu negdje između „Države“ i „Gozbe.“
Jeste, postoji upadljiva veza između kapitalizma i psihoanalize, već zbog toga što je kapitalizam šizofren, a psihoanaliza naplaćuje duševne bolesti uzrokovane njegovom vladavinom.
Kapitalizam, bez dvojbe, preživljava crpeći iz kriza u kontinuitetu, dočim psihoanaliza ima posla sa – bolešću koja je umislila da je čovjek. Ta nadnaravna sposobnost ovu falinku čini neizlečivom.
Lakan skreće pažnju kako niko ne bi trebao da se nada da će za života ponuditi i jednu konačnu formulu. Psihoanaliza je otvoreno polje borbe između biologije & metafizike, organa i duše, potisnutog i samoizmišljenog. Otud Lakan sebe vidi u ulozi lingviste koji učenje investira u čisto čitanje (čišćenje) pisma u procesu njegovog demistifikovanja.
Ali, gdje je onda tu egipatska mitologija, omaška, rad žalosti, edipovski trougao? Pa, u pismu, prašnjavim naslagama, u zatomljenom, pradavnoj noći, etc.
Zbog svega toga, slovenački lakanovac i markisist primjećuje da smo ipak u jednom uspješni, naime: u sabotiraju vlastite sreće. Koja je, opet, samo „tuga nakon žalosti.“ (J. Kristeva)
