SLAPP tužbe postale su novi pojam u crnogorskom javnom diskursu i odnose se na strateške sudske postupke za koje kritičari tvrde da nijesu usmjereni na utvrđivanje pravde, već na ušutkavanje, zastrašivanje i iscrpljivanje onih koji postavljaju pitanja. U Crnoj Gori, prema tvrdnjama dijela javnosti, takve tužbe sada dolaze – serijski – od Prve banke, čiji je većinski vlasnik Aco Đukanović, brat bivšeg crnogorskog predsjednika i premijera Mila Đukanovića, koji se trenutno nalazi pred pravosudnim organima.
Pod izgovorom zaštite ugleda, tužbe se, kako tvrde kritičari, usmjeravaju prema istraživačima i novinarima koji su se bavili jednim od najkontroverznijih finansijskih slučajeva iz 2009. godine – višestrukim, čak 11 puta ponovljenim transferom od milion eura preko računa Prve banke. Prema navodima istraživača, taj niz transakcija imao je za cilj da se u knjigama prikaže likvidnost banke u trenutku kada joj je, kako tvrde, prijetio ozbiljan finansijski slom.
U tom periodu na čelu Vlade Crne Gore bio je Milo Đukanović, dok je ministar finansija bio Igor Lukšić, a guverner Centralne banke Ljubiša Krgović, koji je podnio prijave zbog spornog slučaja, što je kasnije uradilo i novo rukovodstvo Regionalnog vodovoda. Predmet je i dalje pred tužilaštvom, bez javno poznatog epiloga.
U međuvremenu, Prva banka je pokrenula niz tužbi: prvo protiv novinarke Vesne Radojević, direktorice i urednice portala Volim Podgoricu, zatim protiv Dejana Milovca iz MANS-a, i Ines Mrdović iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).
Umjesto institucionalnog razjašnjenja ključnih pitanja, dio javnosti tvrdi da se fokus sve više pomjera sa samog slučaja na one koji ga otvaraju i istražuju.
Iz civilnog sektora i medijskih krugova ove tužbe se tumače kao obrazac pritiska – ne na institucije i odluke koje su predmet istrage, već na pojedince koji o njima javno govore. Poruka koja se, kako tvrde, šalje kroz višestruke sudske postupke jeste jasna: ko dira u osjetljive teme, ulazi u dugotrajan i iscrpljujući pravni rat.
Kritičari upozoravaju da se radi o tipičnom SLAPP mehanizmu, u kojem se pravni sistem ne koristi kao alat zaštite prava, već kao sredstvo pritiska, finansijskog iscrpljivanja i odvraćanja od istraživačkog rada.
Tako u središtu spora više nije samo pitanje kako je i zašto milion eura iz sistema Regionalnog vodovoda višestruko „putovao“ kroz račune, već i da li se kroz sudske procese pokušava proizvesti tišina oko tog i sličnih slučajeva.
Dok jedni ove postupke predstavljaju kao legitimnu zaštitu poslovnog ugleda, drugi upozoravaju da se granica između prava na zaštitu i pritiska na javnu riječ opasno briše – i da bi cijenu toga mogla platiti upravo javnost, kroz manje transparentnosti i sve slabiji prostor za istraživanje moći i novca.
