Prosti politički blef: Protiv podjela u crnogorskom društvu su oni koji su trideset godina vladali na izazivanju istih

Piše Predrag Petrović, politički analitičar

To što može da saopšti crnogorska opozicija spada u obrazac ponašanja koji podrazumijeva prikazivanje nerealne pozitivne slike o sopstvenim sposobnostima.

Taj fenomen izaziva i dvostruki efekat – oni ne samo što nešto ne znaju ili ne umiju, već nijesu ni sposobna da znaju- da ne znaju“.

Opozicija traži poništavanje odluke o penzionisanju jedne sutkinje, koja je umjesto sa ličnom kartom u Ustavni sud ušla sa članskom kartom. Da su predlagajući Draganu Đuranović pogledali u njenu ličnu kartu vidjeli bi da ona umjesto mandata od 12 godina po Ustavu može biti sudija US samo dvije godine, ali pošto im je bila bitna samo njena politička ostrašćenost i odanost DPS-u cijenili su joj samo člansku karti i zato sada vide da mnogo manje znaju nego što misle.

Drugi zahtjev koji postavljaju prema parlamentarnoj većini da je za odluke o pitanjima koja dijele crnogorsku javnost, poput izmjena Zakona o crnogorskom državljanstvu i eventualne izmjene Ustava u dijelu identitetskih pitanja, neophodno postizanje konsenzusa, predstavlja politiku satkanu od laži i ultimatuma, od pritisaka i ucjena.

Protiv podjela u crnogorskom društvu su oni koji su trideset godina vladali na izazivanju istih.

Tako su na Petrovdan 2004. godine u Skupštini Crne Gore usvojili državne simbole- grb, zastavu, himnu i odredili Dan državnosti. Za ovu odluku je glasalo 38 poslanika vladajuće koalicije, protiv su bila dva poslanika i jedan uzdržan. Opozicija nije glasala. Za ovako važnu temu sa 38 glasova za i uz protivljenje 37 poslanika, bivša vlast je pod dirigentskom palicom Ranka Krivokapiča demosntrirala golu silu i stavila ,,prst u oko” većinskoj Crnoj Gori.

Ovim činom je falsifikovana istorija Crne Gore, namjerno odabran Petrovdan kao podsjećanje na 12. jul 1941. godine, kada je nastala dukjansko montenegrinska „ e viva” Crna Gora.

Potom su poslije pokradenog referenduma prostom većinom 10.jula 2006. godine izglasali Zakon o ustavotvornoj skupštini, bez političkog konsenzusa i uz oštro protivljenje tadašnje opozicije.

Naredne godine donijet je i Ustav Crne Gore, iz kojega je izbrisani srpski jezik i proglašen crnogorski kao službeni i ako se na popisu 2003. godine 63,49% građana izjasnilo da govori srpskim a 21,26% crnogorskim jezikom.

Zakonom o državljanstvu onemogućeno je dvojno državljanstvo samo građanima koji su živjeli u zajedničkoj državi, a koji su poslije referenduma ostali da žive u Srbiji, a mnogim građanima koji u tom trenutku nijesu imali crnogorsko državljanstvo, a živjeli su i dalje žive u Crnoj Gori, opstruira se dodjela državljanstva.

Sada ti isti postavljaju ultimatum parlamentarnoj većini da sa njima potpisuje sporazum da se Ustav i Zakon o državljanstvi mogu mijenjati samo konsenzusom svih, čak im je malo i rigidna norma da se Ustav može promijeniti samo dvotrećinskom većinom u parlamentu i tropetinskom večinom svih upisanih birača na referendumu.

Oni sada traže da se suspenduje Ustav koji su pisali po svojoj mjeri, a pristajanje parlamentarne većine na to bilo bi grubo kršenje najvišeg pravnog akta u državi.

Opozicija politički blefira jer njihovi zahtjevi da se za odluke o pitanjima koja dijele crnogorsku javnost donose konsenzusom je zapravo pokušaj da se zaustavi legitimni zahtjev dijela parlamentarne većine da se otvori pošten i korektan dijalog i otkloni nepravda prema srpskom narodu nad kojim je bivši režim vršio troturu i oduzimao i oduzeo mnoga pojedinačna i kolektivna prava diskriminatorskim Ustavom.

Opozicija igra ping-pong sa pojedincima iz manjinskih stranaka koji se nalaze u Vladi, a koji su ostali i dalje u neraskidivoj ljubavi sa njima, i pokušavaju da iznutra ruše parlamentarnu većinu i Vladu.

Reakcije manjinskih stranaka na odluku o prestanku mandata sudiji Đuranović, poruke koje dolaze od Bošnjačke stranke po pitanju izglasavanja budžeta, ponovno zakazivanje sjednice Skupštine opštine Budva i pokušaj da se na mjesto predsjednika SO instalira Petar Odžić, najodaniji sledbenika Ranka Krivokapića, je eho svega onoga što je radio bivši režim.